Grupa 1
Zadatci 1. – 3. odnose se na polazni tekst.
Ganutljive opaske
Prerano sam se rodio za ravnodušnosti zemlje. Ima pod mojom kožom predragog Narcisa2,
S vijekom moje duše umrle su gatke1. jer suviše je strasan naslijeđeni Adam.
Našao sam istinu po svom srcu, a to je da su slatke I moja usna slasni eter3 sisa,
i patnje kad se u kutu mirna doma drijemlje. na crni usud nikad se ne jadam.
Naučio sam se ljubiti stvari sitne i nevažne. Još ću na kraju voljeti vrline
I malenkost me o bitnom čaru uči. i pravi čovjek mene će da divi.
Ja cijenim čašu vode i pogačice ražne, Jer gade mi se pljuvačke i sline
a u dnu vode sna tek me oblak muči. i shvatam kad se prijateljski živi.
Ja cijenim na zemlji dobru jednostavnost Prebolio sam strasti, pa i ljutu pizmu4.
i nejasnoću, što je sunce od jasnoće. Prekužio sam gnjev na vjerolomstvo.
Moja rijeka teče strujom zaboravnost, Prostosrdno se čudim vandalizmu.
daleko sam od kavge, tuče, zle riječi i sve zloće. Ja bivam mlađi. Svijete, ja sam tvoje potomstvo.
Od mene počinje era koja još ne poče. Tin Ujević
Biti daleko, to je moja bit, i sebe skriti
u klupku borbe, mrtvac bez grobišne ploče, 2
Narcis – mitološki mladić koji se zaljubio
i bez potrebe, od milja, za se, na se suze liti. u svoj odraz u vodi
eter – nadzemaljski prostor, nebo, svemir,
drugi svijet
gatka – narodna pripovijetka čudesnoga sadržaja 4
pizma – mržnja, pakost, zloba
Grupa 2
Zadatci 4. – 6. odnose se na polazni tekst.
Homer, Ilijada
Rèče i iz sobē ȍdmāh izlètī na màhnitu nálik,
Srce se bacalo ù njōj, i dvȍrkinje pođu za njome.
À kad dođe do kule, do gomile ljudi, tad stane,
Ogleda se na zidu i opazi, kako je Hektor
Vučen prȅd grādom trojskim, a nèštedicē ga k lađam
Ahejskim kòritastīm brzònogī kȍnjīci vuku;
Mrak se nȁ obje oči Andròmahi crni navúčē,
Ona se unazad sruši i ìzdahnē svȉjest iz sèbe.
Upletke blistave njoj dalèko spadnu sa glave,
Kapa i načelak spadne i ùkosnīk pleteni njojzi
I povèzača ktom, što zlatna joj dâ Afrodíta
Ȕ dān, kada je k sebi sjajnòšljemac ȍdvede Hektor
Eetiónu iz dvora darívāv je darima silnim.
Zaove1 okolo nje se i jêtrve2 ȕ hrpu skupe,
Mȅd sobōm držāhu nju već gotovu, ȍd strā da umre.
Kada odahne opet, i sàberē svijest u sèbi,
Ù plač udari tad i med ženama trojanskim reče:
„Hektore, nesretne lʼ mene! Sudbìnē se rodismo iste,
Nás dvoje: ti u Troji u dvorima Prijama kralja,
À jā se rodih u Tébi pod gorom šumòvitīm Plakom
Eetiónu u dvorima; othránio me je malu
Nesretnik zlosretnu mene! Ej rodio da me i nije!
Pȍd zemlju tî dubòko Aídu ideš sad ȕ dōm,
A u dvorima mene udòvicu ostavljaš evo
Ù mrskōj tuzi, a naše dijete ludo je jošte,
Koje smo nesretni mi poròdili; nêćeš ti njemu,
Hektore, obrana biti, jer mrtav si, niti on tebi;
Ako plačnome on i umakne ahejskom ratu,
U budúćnosti muke i nȅvōljā imat ću vazda,
Jerbo će njegove drȕgī oránice manjiti ljudi.
A sirotòvānja dan dječáku otima drûge,
Sasvim je oboren tada, i lica mu puna su suza;
Zlopateć dolazi ôn k prijatèljima svojega oca,
Òd njīh zà struku jednog, a drȕgōg za košulju vuče;
Gdjekojem bude ga žao, pa vrčić dade mu mali,
Usne okvasi njim, alʼ nè možē okvasit grla. (...)
Zaplakan onda se dječak udòvici materi vraća, –
(...).
zaova – muževljeva sestra
jetrva – žena muževljeva brata
Grupa 3
Zadatci 7. – 9. odnose se na polazni tekst.
Gabriel García Márquez, Pukovniku nema tko da piše
– Očekujem žurno pismo – reče. – Avionsko.
Službenik stade tražiti po označenim pregradcima. Kad je sve pregledao, vrati pisma na mjesto,
ali ne reče ništa. Protare dlanove i uputi pukovniku značajan pogled.
– Danas je svakako moralo stići – naglasi pukovnik.
Službenik slegne ramenima.
– Samo smrt svakako stiže, pukovniče.
Žena ga je dočekala s tanjurom kukuruzne kaše. Jeo je šutke i u dugim stankama između
zalogaja premetao misli. Sjedeći mu sučelice, žena zapazi da je u kući nastupila neka promjena.
– Što ti je – upita.
– Razmišljam o činovniku koji je zadužen za mirovine – lagao je pukovnik. – Za pedeset godina
mi ćemo mirno počivati pod zemljom, a taj će jadnik svakog petka skapavati očekujući penziju.
– Loš znak – reče žena. – To znači da se već počinješ miriti sa sudbinom.
Prionula je uz kašu. No ubrzo je opazila da joj muž i dalje bludi mislima.
– Okani se razmišljanja i lijepo na miru pojedi tu kašu.
– Izvrsna je – reče pukovnik. – Odakle ti?
– Od pijetla – odgovori žena. – Mladići su mu donijeli toliko kukuruza da ga je odlučio podijeliti s
nama. Takav je život.
– Tako je – uzdahne pukovnik. – Život je najveća stvar koju je čovjek ikad smislio.
Pogleda pijetla vezanoga za nožicu peći i ovog puta mu se pričini nekako drugačijim. I žena ga
je pogledala.
(...)
– Taj pijetao vrijedi suha zlata – reče. Stane računati srčući kašu. – Hranit će nas tri godine.
– Tlapnja se ne jede – reče žena.
– Ne jede se, ali je hranjiva – odgovori pukovnik. – Kao čudesne pilule mog kuma Sabasa.
Te je noći loše spavao, jer su mu se mislima uporno vrzmale svakakve brojke. Sutradan je žena
za objed iznijela dva tanjura kukuruzne kaše i pojela svoj dio poniknute glave, bez ijedne riječi.
Pukovnika obuze sumorno raspoloženje.
– Što ti je.
– Ništa – odvrati žena.
Njemu se učini da je ovog puta zapalo njoj u dio da ne govori istinu. Pokuša je utješiti. Ali žena je
ostala pri svome.
Grupa 4
Zadatci 10. – 12. odnose se na polazni tekst.
Orhan Pamuk, Crna knjiga
Kada je izišao iz zgrade Milijeta s crnim naočalama, Galip je umjesto prema uredu krenuo prema
Kapaličaršiji. Prolazio je između dućana u kojima se prodaju suveniri i kroz dvorište džamije
Nuruosmanije, kad je najednom osjetio da mu zbog nesanice Istanbul izgleda kao neki sasvim drugi
grad. Kožne torbe, lule od morske pjene1 i mlinci za kavu koje je vidio prolazeći Kapaličaršijom nisu
ga podsjećali na predmete iz grada koji su ljudi, živeći u njemu tisućama godina, učinili sličnima
sebi, nego na zastrašujuće simbole neke nedokučive zemlje u koju su milijuni privremeno prognani.
„Neobično je to”, mislio je Galip tumarajući zamršenim uličicama Kapaličaršije, „što otkad sam
pročitao slova na svojem licu, više ne mogu biti optimističan i vjerovati da ću u potpunosti postati
ono što jesam.”
Zašavši u Ulicu papudžija, umalo je povjerovao da ono što se mijenja nije grad, nego on sam.
No otkako je pročitao slova na svom licu, postao je toliko uvjeren da dovoljno poznaje zagonetku
grada da to nije moglo biti istina. Dok je razgledavao izlog jedne prodavaonice sagova, neki
unutarnji glas rekao mu je da je jednom prije već vidio te sagove, da je svojim blatnjavim cipelama
i starim papučama godinama koračao po njima. Da poznaje opreznog vlasnika dućana koji ga
sumnjičavo promatra ispijajući kavu pred vratima. Da povijest dućana ispunjenu sitnim prijevarama
i podvalama te njegovu priču s mirisom prašine poznaje kao vlastiti život. Isto je pomislio
razgledavajući izloge zlatarskih radnji i postolarskih radnji i antikvarnica. Nakon što je užurbano
prošao još nekoliko uličica, učinilo mu se da poznaje sve što se prodaje na Kapaličaršiji; od
bakrenih ibrika2 do vaga s utezima. Sve prodavače koji čekaju kupce i ljude koji prolaze ulicama.
Cijeli Istanbul bio mu je poznat, ni jedna tajna toga grada Galipu nije ostala skrivena.
morska pjena – vrsta minerala, magnezijev silikat
ibrik – posuda uska grla s poklopcem
Grupa 5
Zadatci 13. – 15. odnose se na polazni tekst.
Kristian Novak, Ciganin, ali najljepši
Priznat ću ti nešto. Mislim da su mi se roditelji nakon smrti naselili u glavi. Čujem ih kada se sve oko
mene stiša.
To mi je ostalo od Japice. Nikada mi nije dao vikati i plakati. Objasnio mi je da to nisam ja, da
sam iznutra puna tunela u kojima žive Čopleki, čovječuljci ovako mali, pa sam nemirna kada prave
bedastoće, ljutita kad vrtaju i kopaju, tužna kad spavaju.
Majka-Čoplek podsjeća me duboko u uhu da bih trebala svake subote ispeći kolače i da plavo ne
ide s crnim. I, da, uvijek iznova umire od raka. Čujem je noću, ne može spavati, diže se iz kreveta,
bježi od zemlje i horizontale. Majstorica je šutnje, premda neprekidno govori. Kucam joj povremeno
na vrata. Dugo ne otvara jer popravlja kosu, skriva upale oči šminkom.
Starog-Čopleka čujem jutrima, u mojoj nutrini zabija čavle u zid i zateže vijke na namještaju, dok
iverica ne popuca. Tijekom dana sve više gubi na živosti pa je nadomješta alkoholom. Nikada pijan,
ali neprestano pije. Donosim mu novine. Rješava me se kao i klijenata u Auto Hrvatskoj, onako kako
je majku ispratio u grob. Laka pristojnost bez ostataka i žaljenja. – Ti si, inače, dobro? – Užurban
je, čekaju ga na utakmici, bratvi1, bograču2. Pijača radnim danom ispred štacuna3, tri gemišta s
ljudima, četvrti i svi daljnji kod kuće. Susjedi bi govorili okolo, ukućani ne bi. Smjestili smo ga u dom
iako nije bio ni star ni nemoćan. Jednostavno, nitko od nas nije želio biti taj koji mu ne da piti.
Osim njih dvoje u meni stanuju još stotine Čopleka, dolaze i odlaze kako ih volja. Moji mali gosti,
moji mali uljezi. Mislim da ne slute da je mjesto u kojem prebivaju živo pa osjetim kako se svako
toliko šokiraju zbog potresa i poplava, slabosti zidova. Nisam dobar domaćin, ali nisu ni oni neki
gosti.
bratva – berba
bograč – vrsta gulaša
štacun – trgovina
Grupa 6
Zadatci 16. – 18. odnose se na polazni tekst.
Ivan Aralica, Psi u trgovištu
Vrančić je ipak jednom svratio u očinsku kuću, usput, na proputovanju iz Francuske u Erdelj.
I Šibenik ga više nikad nije vidio!
Majka mu je umrla, a otac se po drugi put oženio Anđelijom Ferra, od koje je bio stariji dvadeset
i dvije godine. Bila je Antunova vršnjakinja, ali već u poodmaklom djevojaštvu, navršila je bila
trideset i dvije godine. S isturenim zubalom i konjskom glavom kakve u Šibeniku nisu rijetke, što
unesrećuje samo žene a muškarce čini muževnijima, ona je i za oči s malo zahtjeva bila ružna.
Već u dvadesetoj je bilo malo nade da će se udati, osim ako kolera ne pokosi polovicu gradskih
žena a nijednog muškarca, pa bi od tolikih udovaca jedan i nad njom morao sklopiti ruke i svući
gaće. Poslije dvadeset i pete pokazivala je sve odlike i mane usidjelice, što brak s godišnjakom
njezina oca Jerolima Ferre nije nikad izbrisao, jer, u Šibeniku tako kažu, koga plamen usjedilaštva
jednom lizne, na tome će se opekotine poznavati do kraja života. Zazirala je od povjerljivih odnosa
sa ženama, zazidala se i nije dala da se vidi što joj je; uveličavala je tuđe poroke, a veličala svoju
neporočnost; cjepidlačila je u čistoći, i po načinu jela, pića i odijevanja cijenila kakav je tko čovjek;
misli su joj bile prizemne, podmukle, opterećene nastranošću da kopka po tuđim životima i traži po
njima slabe strane, bolna mjesta i trenutke kobnih zabluda; u neprolaznoj živčanoj napetosti, koju
je negdje oko dvadesete porodio strah da će joj biti uskraćena postelja s muškarcem i kolijevka,
ona je pred Vrančićev dolazak, kad je bila majka troje muške djece i žena koja drži muža pod
papučom, stala dokazivati da je ona u obitelji Vrančićâ svjetlost na hridi u olujnoj noći, a sve je oko
nje mračno, nečisto, nečasno i zlobno.
Grupa 7
Zadatci 19. – 21. odnose se na polazni tekst.
William Shakespeare, Romeo i Julija
JULIJA: U devet sati poslah dojilju JULIJA: (...)
I ona reče da će mi se vratit Govori!
Za pola sata. Možda ne može DOJILJA: Bože sveti, kakva hitnja!
Da nađe njega? Ne, ne! Hroma je – Zar ne možete časak pričekati?
A ljubavni glasnici morale bi Zar ne vidite da sam sva bez daha?
Da budu misli, deset puta brže JULIJA: Bez daha da si? Pa zar nisi dahom
U letu svome od sunčanih zraka, Izrekla sada, da si sva bez daha?
Što gone mrak sa mrkih brežuljaka. Al isprika je tvog zatezanja
Sad znadem, zašto vuku Veneru Još duža nego samo pričanje.
Lakokrile golubice i zašto Odgovaraj mi, da li nosiš zle
Kupido, brz ko vjetar, krila ima. Il dobre glase – jedno ili drugo –
Na vršak svoga puta današnjeg A potankosti mogu čekati.
Već popelo se sunce i od devet Umiri me, da lʼ zle su ili dobre?
Do dvanaest sati tri su duge ure, DOJILJA:E, baš ste glupo izabrali – vi ne
A nje još nema. O, da ima vatre znate, kako se bira
I vrelu mladu krvcu, bila bi muž. Romeo? Ne, ne – on je
Ko lopta hitra u svom kretanju doduše u licu ljepši nego
I moje bi je riječi bacale ikoji drugi, ali stasom nadvisuje sve
Do dragog mog, a njegove do mene – ostale, a ruke,
Al stari ljudi su ko mrtvi, hromi noge, tijelo – o tom se doduše ne
I teški su ko olovo i tromi. može govoriti, ali
O Bože, ide! mu u tome nije gotovo nitko ravan.
Nije baš cvijet
(Uđu dojilja i Petar) uglađenosti, ali je, vjerujte mi, blag
kao janje.
Slatka dojiljo,
Što ima novo? Jesi li ga srela?
(...)
JULIJA: Dakle, draga dojiljo –
O Gospode, što gledaš tako tužno?
I tužne glase veselo izreci,
A dobrima ne kvari slatki zvuk,
Ne gudi mi ih tako kiselo.
(...)
Grupa 8
Zadatci 22. – 24. odnose se na polazni tekst.
Miroslav Krleža, Michelangelo Buonarroti
Dva se famulusa1 sa zapaljenim uljenicama vrzu i penju po skelama i osvjetljuju mlazove boja
po stijeni. Njihove groteskne sjene potitravaju po stijenama i po likovima proroka, bogova i grešnika,
što su se razlili preko stropa. Famulusi očito nešto traže. Sad, u praskozorje, kad je meštar prekinuo
svoju noćnu patničku rabotu da u vrtu dočeka svitanje sunca, prikrali su se famulusi ovamo gore na
skele, da vide što se to meštar čitave noći kinji, što to u posljednje vrijeme stvara i što to sve razara
još istu noć pošto je sve to stvorio.
PRVI FAMULUS: Do đavola sve to! Već su mi se istegle vratne žile, što zirkam u taj prokleti
strop! Pa tu nema ništa! Uzalud smo se popeli amo! Još bi mogao da zapneš gdjegod pa da
polomiš kosti, a nizašto! Mater mu sunčanu! Znade ta lija stara zašto nam brani da se popnemo
amo! Znade on to, lopov stari! Više ne može da radi! Eto! To je tajna! Stidi se magare da mi to ne
bismo otkrili! Već imade dvije godine što nije niti sličice izbacio!
DRUGI FAMULUS: Doista! Ništa! Nigdje ništa! A sigurno znadem da je čitavu božju noć radio.
PRVI: Što bi radio! Htio je da radi! Pati se, hoće da radi, a ne ide! Bluna bjesomučna! Dotukao bi
nas da nas uhvati ovdje! Kao da ćemo mu polizati te njegove bljuvotine! Ta molim te! Reci mi, dragi
prijatelju, objektivno: jesu li to slike? Ta to izgleda ko da su vještice krvavim metlama oderale stijenu,
to su luđačke magle besmislene, a ne slike za papinsku crkvu. Taj idiot nema ni pojma o pravilima
crkvenog slikarstva! Trebalo bi ga staviti pod istragu i navaliti na nj proces pred tribunalom Svete
Inkvizicije! Taj čovjek ne vjeruje ni u što pozitivno na svijetu.
famulus – sluga
Grupa 9
Zadatci 25. – 27. odnose se na polazni tekst.
Haruki Murakami, O čemu govorim kada govorim o trčanju
Uglavnom se slažem s razmišljanjem da je pisanje romana jako nezdrava ljudska djelatnost.
Mi pisci, kad se odlučimo pisati roman, kad počnemo razmišljati o radnji koja se provlači kroza nj,
bez obzira na to je li to ili nije vrsta otrova koji se krije negdje duboko u čovječanstvu, on ipak izbije
na površinu. Svaki pisac mora se suočiti s tim otrovom i, svjestan opće opasnosti, svaki pisac mora
za sebe pronaći način na koji će se izboriti s time, jer inače njegova kreativnost neće nikada izbiti
na vidjelo. (Molim vas da me ispričate zbog ove čudne ali očite analogije: kod ribe koju u Japanu
zovemo fugu, najslasniji dio nalazi se uz žlijezdu koja luči otrov – otprilike o nečemu sličnom i ja
ovdje pišem.) Bez obzira na to kako to mogli tumačiti, ipak je to nezdrava djelatnost.
(...)
Oni među nama koji se nadaju da će se još dugo baviti pisanjem moraju razviti svojevrstan
osobni obrambeni sustav kojim se mogu oduprijeti opasnim (i katkada čak smrtonosnim) otrovima
koji su se zadržali u nama. Ako u tome uspijemo, možemo se mnogo djelotvornije suprotstaviti
još opasnijim otrovima. Drugim riječima: možemo stvoriti mnogo snažniju, dojmljiviju prozu. U tom
slučaju, čovjek mora imati silnu snagu kako bi stvorio obrambeni sustav i uspio ga održati za duže
vrijeme. Tu i takvu energiju čovjek mora negdje pronaći, gdje li drugdje nego u svojoj psihofizičkoj
kondiciji?
(...)
Neki pisci koji su u mladosti napisali divna, zanimljiva, uvjerljiva djela, kad dosegnu određene
godine počnu osjećati veliki umor. Izraz književno potrošeni sasvim je primjenjiv na njih. Njihova
kasnija djela mogu i dalje biti zanimljiva, a njihova nemoć može im čak dati dodatnu vrijednost,
ali sasvim je očito da kreativna snaga tih pisaca slabi. Vjerujem da se to događa zbog toga što se
njihova tjelesna snaga ne može izboriti s toksinom koji ih truje.
Grupa 10
Zadatci 28. – 30. odnose se na polazni tekst.
Antun Gustav Matoš, Književnost i književnici
Gdje svako čita, tamo i svako piše, a gdje svako piše, tamo se ne piše, pa tako vidimo začudni
pojav da se u glavnome nikada nije slabije pisalo nego danas. Dok prije, kad književnost ne bijaše
neodoljiv nagon, pisahu samo odabranici, danas, kada je zanat, često vrlo dekorativan, pišu legije
mediokriteta. Nikada se nije toliko plagiralo, prepisivalo, kralo; nikada se glupost nije kočoperila u
toliko svezaka kao u doba kad ima slobodu govora i štampe svak, pa i glupan. Ako je književništvo
od zanata garancija za pisca, ne jamči za valjanost literature. Ako sam književnik, ne moram biti
dobar književnik. Ako živim od pera, ne moram živjeti od dobra pera. Zato je sasvim razumljivo
zašto su proti književnom zanatu ljudi kao Rousseau i Tolstoj. Književnik od zanata mora računati
s čitaocem, pa mu mora laskati. On je trgovac i industrijalac, služeći se neliterarnim sredstvima,
publicitetom i reklamom. On ne služi idealu. Robuje novcu. Često piše da ne mora misliti. Da bi
što više zaradio, upućen je na što veću produkciju, a poznato je da je kvalitet literarne produkcije u
obratnom razmjeru sa kvantitetom. Dumas-otac1 je publicirao oko 400 djela, a Balzac napisao je
40 loših romana prije veličajnog ciklusa Ljudske komedije. Goncourt2 priznaje: „Ja sam mnogo čitao
prije no što sam postao pisac, i vrlo malo otkako jesam.”
Koliko bi divnih vječnih knjiga ostavio XIX. vijek da književnici bijahu manje književnici, da su
pisali na tenane, jednu knjigu po deset godina kao Flaubert, da su svršeno djelo godinama držali u
pretincu kao Horacij ili Pope3! Što bi nam ostavio Balzac da nije morao radi duga dirinčiti noć na noć
kao robijaš! Koji pisac bi se mogao mjeriti sa Dostojevskim da nije morao pisati brzo i „na čisto”: da
mu stil odgovara sadržaju!
Alexandre Dumas (1802. – 1870.) – francuski književnik
Edmon Goncourt (1822. – 1896.) – francuski romanopisac, djela je pisao zajedno s bratom
Julesom (1830. – 1870.)
Alexander Pope (1688. – 1744.) – engleski književnik
Grupa 11
II. Književnost — zadatci bez polaznoga teksta.
Grupa 12
III. Hrvatski jezik — zadatci bez polaznoga teksta.