Grupa 1
Zadatci 1. – 3. odnose se na polazni tekst.
Zvuk
Pod noć se javi zvuk rođen u zvonu
da preko grada pođe ravno kraju
zgašenog neba. Tu se preda vjetru
zbog kog mu dugo još odzvuci traju.
Zvuk je tog zvona čežnja za daljinom,
prezir nad onim što se vidjet dade,
žudnja za slobodom, vjetrom i visinom,
znak mučne trpnje i skrovite nade.
Jer otisnut snažno iz crnoga tuča1,
on će se s tugom u visine dići,
znajući dobro da će samo smrću
svog bolnog puta do oblaka stići.
Nemir je jači. Žudnja mnogo veća.
Na putu ga prati smrt, a nikad sreća.
Oblaci ga uvijek ukočena vide,
al on k njima ipak svako veče ide.
Olinko Delorko
tuč – bronca
A.
Grupa 2
Zadatci 4. – 6. odnose se na polazni tekst.
August Šenoa, Zlatarovo zlato
Štiocu
Iznosim pred tebe, prijatelju hrvatske knjige, malenu sliku burne naše davnine. Nadam se da će
ti mila biti, jer je naša, nadam se da ćeš i mojemu peru oprostiti gdje je pogriješilo, jer da je peru
bilo toliko vještine koliko je bilo ljubavi za našu stvar, knjiga bi ova bila bez prigovora. O tom je tebi
suditi. Nu, ne mogu da ti ne dokažem kako je knjiga postala. Premećuć u arkivu grada Zagreba
stare zaprašene artije, u kojih od sto godina nije bila ruka dirnula, naiđoh i na ljutu i krvavu pru1
među silnim podbanom Gregorijancem i građani zagrebačkimi. Starina Krčelić znao je za tu pravdu,
al nije joj znao za razlog. A ja otresi prašinu, i eto pred mojim očima crno na bijelom zašto se
podban i Zagreb razvadiše i zašto da je silni velikaš pao. Eto ti gotove pripovijetke, viknuh radostan
i naoštrih pero. (...) Kupio sam ovdje, kupio ondje, prebirao zapisnike, račune, učio knjige i stare i
nove. Kopao sam da iskopam ruševine staroga Zagreba, kopao da uskrisim iz groba stare Hrvate
kakvi bijahu u zboru, u domu, na bojištu. (...)
Gledao sam da bude to vjerna prilika onoga vremena. Tko mari uvjerit se o tom, pročitaj tumač
ovoj knjigi i vidit će da se je sve što evo pripovijedam s veće strane uistinu zbilo, da su skoro sva
lica mojega djelca uistinu živila i za života tako radila ko što ti se tude prikazuju. Stavih pripovijetku
ovu u „Vijenacˮ, nu pošto me je mnogo prijatelja i znanaca nukalo da to djelo o sebe ugleda svijet,
odvažih se na to i sada ju polažem na tvoje krilo, štioče dragi. Bude li ti u slast, nitko sretniji od
mene, tvoja zahvala, moja nagrada. Primi ju, štioče dragi, prijazno, pa bude li u tebe dobre volje,
a u mene zdravlja, otpremit ću joj više drugarica u svijet.
pru – prepirku
A.
Grupa 3
Zadatci 7. – 9. odnose se na polazni tekst.
Eugen Kumičić, Začuđeni svatovi
Stari plemić Saletti bijaše vrlo strog, štedljiv i za bogatstvom pohlepan čovjek. U njegovoj kući
nije se kruh badava lomio. Sva služinčad bijaše zaokupljena neprestanim poslom, no usprkos
tomu umakli bi Lovro i Luka u Lučicu, bilo pod kakovom izlikom, samo da začuju štogod o Mariji
Šabarićevoj. Sluge vrebahu neumorno na mladu djevojku, nastojeć saznati kamo zalazi; oprezno
i lukavo propitkivahu bezazlene ljude u nadi da će ipak nanjušiti štogod čim bi mogli umiriti svoga
mladoga gospodara. Cijelo ih je tijelo svrbjelo od velike i slijepe nestrpljivosti da se riješe čim
prije svoje pogibeljne zadaće, da skinu s vrata tešku brigu i da se napokon dočepaju obećane im
nagrade.
Alfredo nije ni izdaleka sumnjao da mu nakana ne bi za rukom pošla, a posvema se pouzdavao
u vještinu i u vjernost svojih sluga. On, Alfredo Saletti, da, Saletti, plemić, bogat i naobražen čovjek,
pun svakojaka iskustva, on koji je u tuđini slavio toliko teških pobjeda, pa njemu, njemu da se
iznevjeri sreća u tako neznatnom pothvatu? Takove misli pričinjahu se Alfredu smiješnima, a da su
komu drugomu u glavu sunule, pričinile bi mu se bile i glupima!
Svake večeri polagahu pokunjene sluge račun svomu gospodaru, ispričavajuć se da ne mogu
ništa opraviti ni saznati jer da im je na putu onaj nesretni Antonio. Alfredo slušaše strpljivo njihove
neslane isprike nekoliko dana, a kad se jedne večeri na njih razljutio, zagrozi im se da će im oduzeti
novce kojima ih bješe zakapario. Sluge zdvajahu. Alfredo, da ih osokoli, pogleda ih važno i ispruži
ruku prema njima oponašajući mah kojim se porine nož u srce čovjeku komu ne želimo da doživi
sijedih dana. Sluge razumješe taj osudni mig, taj značajni mah, no slegnuvši ramenima izjaviše da
im je nemoguće jer da nema prilike i zgode, te da im se ne će uludo gubiti glave.
Grupa 4
Zadatci 10. – 12. odnose se na polazni tekst.
Vladimir Nazor, Voda
Užeta bijahu već dignuta. Lađa se maknu. Seljaci jedva dospješe da skoče natrag na obalu.
Brod se odmaknu još više pa opet stade nasred tijesne luke.
I nagla srdžba spopane onu čeljad, onu gomilu žednu, gladnu, izmučenu čekanjem, još pjanu od
sunca. Sve se okrenu protiv čovjeka crvena lica i oštrih očiju na mostiću lađe.
– Antihriste! Vraže! Nî ni voda ni taj brod tvoj, nego od guvernera, kî te šalje. Daj vodu žednome!
Profeta je stajao na rubu obale, otvorenih očiju i dignute ruke. Najteža prokletstva padahu mu
sada iz usta, i njegove su riječi poticale još većma srdžbu gomile. Svetica je mahala rukama,
pružala uvis mršavi vrat, kazivala oštre kosti na malko razgaljenim prsima, izbacujući visoke
krikove.
Kapetan je neko vrijeme, gotovo u čudu, slušao i gledao. Najednom slegne ramenima, izvuče iz
džepa lulicu, zapali je i počne se šetati po mostu, i ne gledaju ći više u čeljad.
To umiri seljake.
Onda moj otac dođe na ivicu obale, pozva kapetana i započe s njime razgovor. Govorili su
talijanski. Nasta tajac. Svi su slušali, iako nisu razumijevali. A kad oni dovršiše, kapetan reče na
koncu hrvatski:
– Eto tako! Inače ću odmah u Milnu, da iskrcam ondje vodu.
I otac poče kazivati ljudima, u čemu je voda u lađi, i kako se ona odanle diže. Kapetan nije
kriv, što se voda ne može dijeliti onako, kako bi seljaci htjeli. Nema druge no je razliti kroz cijevi
u prazan bunar na Glavi. To će biti odmah gotovo. Lađa će otići, a na Glavi će se odmah napojiti
životinje i dati svakome nešto vode. Sjutra će se pak dalje dijeliti. Ovako je bolje, jer će kapetan
dati najedamput svu vodu. Kad bi pak dijelili po njihovu, ne bi oni mogli primiti u te svoje posude ni
polovicu vode; izgubili bi drugi sve ostalo, jer lađa ne može da ovdje prenoći.
Grupa 5
Zadatci 13. – 15. odnose se na polazni tekst.
Slavko Kolar, Breza
Marko se nije pačao u domaće poslove, pa se tako nije izjavio niti da dovezu daske za lijes niti
protiv toga. Njemu je bilo sve svejedno.
Druge su njega brige trle. Svatovsko je bilo vrijeme i za nekih desetak dana trebala je biti
svadba kod Žugečića, u bogatoj kući na Žugečić-brdu. Njega, Marka Labudana, lugara Zemljišne
zajednice, pozvali su za zastavnika. Poznata je stvar bila da u tri župe nije bilo takvog barjaktara
kakav je bio Marko Labudan. Bio je on čovjek od oka, a kad je progutao koju litru, ni vrag ga ne bi
nadvikao, ni nadskakao. Pun šala i vragolija koje je pokupio širom svijeta, on je izazivao udivljenje u
ženskog i muškog. Pa kad se još uzme u obzir njegov lugarski rang, njegov šešir s perjanicom, pa
puška, onda je jasno što je to značilo za svatove, za mladu i za mladenca, imati Marka Labudana
za barjaktara. Da ih on predvodi, da on pred svatovima poigrava, da on juška i vrišti, kako to samo
on zna!
I sad baš u takvo vrijeme razboli mu se žena! Kolika neprilika! Šta će, umre li mu u nezgodan
čas? Recimo, uoči samih svatova.
Udešava Marko svoju patentnu klopku, pa se sve češe iza uha. Jedan zaponac ne radi onako
kako bi trebalo, ali još mu je veći jad ta njegova žena i njena bolest.
Najbolje bi mu išlo u račun, kad bi pričekala bar dvije-tri nedjelje, pa onda umrla, ako već umrijeti
mora. Ili da umre odmah! Samo da mu ne bi pokvarila svatove, jer zbogom onda barjaktarija,
zbogom ono veselje, pa gospodsko društvo (jer bit će tamo, sigurno, g. bilježnik, blagajnik, učitelj,
a možda i sam velečasni), zbogom onda dobra večerica i ono fino Žugečićevo vino!...
Grupa 6
Zadatci 16. – 18. odnose se na polazni tekst.
Christiane F., Mi djeca s kolodvora Zoo
Moja sestra sve to nije podnosila. Učinila je nešto, po mom shvaćanju, nepojmljivo. Odselila je k
ocu. Napustila je majku i u prvom redu mene. Sada sam bila još osamljenija. Za moju je majku to,
međutim, bio strahovit udarac. Ponovo je plakala. Stajala je sada između djece i prijatelja i ponovo
nije znala kako da riješi problem.
Mislila sam da će se sestra uskoro vratiti. Ali njoj se kod oca sviđalo. Dobivala je džeparac.
Plaćao joj je satove jahanja i poklonio joj prave jahaće hlače. Meni nije bilo tako lako. Ja sam svoje
satove jahanja morala zaraditi radom u stajama. No, to nije uvijek bilo moguće, pa je moja sestra u
svojim otmjenim jahaćim hlačama uskoro bolje jahala od mene.
Ja sam međutim dobila odštetu. Otac me pozvao na putovanje u Španjolsku. Imala sam vrlo
dobar uspjeh na kraju šestog razreda i predložili su me za gimnaziju. Prijavila sam se u skupnu
školu u Gropiusstadtu. Prije nego što je otpočeo novi dio mog života, koji će biti zaključen maturom,
odletjela sam s ocem i njegovom prijateljicom u Španjolsku u Torremolinos. Bio je to prekrasan
odmor. Otac je bio sjajan. Primijetila sam da me na izvjesni način voli. Postupao je sa mnom kao da
sam odrasla. Dopuštao mi je da uvečer izađem s njim i njegovom prijateljicom.
Doista se urazumio. Imao je prijatelje svojih godina i svima je pričao da je već bio oženjen.
Nisam ga više morala zvati stric Richard. Bila sam njegova kćerka i činilo se da se time zbilja
ponosi. No, opet tipično za njega, odredio je odmor u vrijeme koje je najviše odgovaralo njemu
i njegovoj prijateljici. Za kraj mojih školskih praznika. Tako sam zakasnila dva tjedna na početak
nastave u novoj školi. Počela sam, dakle, već od prve s markiranjem.
Grupa 7
Zadatci 19. – 21. odnose se na polazni tekst.
Ivana Simić Bodrožić, Hotel Zagorje
Slaven i Antonija bili su unuci Vukovarca kojeg su svi zvali Zagi, iliti Zagorac jer je nakon Drugog
svjetskog rata doselio u Vukovar, a zapravo je bio iz nekog od ovih sela u blizini. Patio je i on, ali
kao da su mu se nekako vraćala sjećanja na djetinjstvo provedeno u domaji, uvijek je bio veseo,
malo kao i da se udebljao, a i vratilo mu se ono meko l. Njegova kćer, zet i unuci živjeli su u hotelu
Laguna u Zagrebu, a ponekad bi mu dolazili u posjet. Antonija je bila mojih godina i nije se teško
uklopila kad smo je tog popodneva vidjeli kako sjedi na stepenicama restorana. Imala je bijele
starke i kratke poderane hlače. Meni se učinilo da sam nakon izlaska iz Ivanove sobe vidjela
visokog dečka kako ulazi u sedmicu i pali cigaretu, a sada je bilo jasno da je to Antonijin stariji brat.
Bilo je dovoljno da ga Marina vidi pa se prestane ljutiti na mene zbog Igora. Ramonsica1, na licu
samo jagodične kosti i flasteri na prstima od sviranja gitare. Naravno, nezaobilazni ispaćeni pogled.
Bio je stvarno zgodan, ali nije mi padalo na pamet upoznavati se s njim i slično, da se Marina
ponovno ne naljuti. Bio je petak popodne kad su došli, saznali smo da nema curu i da ostaju ovdje
do nedjelje navečer. Naravno da će ih Zagi i njihova baka sutra pustiti u Oazu i naravno da i mi
moramo biti tamo i naravno da mojoj mami nakon svega i sahrane nije bilo ni na kraj pameti da ću
je to tražiti. Dok sam išla prema sobi, smišljala sam kako da pitam mamu za subotu.
ramonsica – vrsta frizure
Grupa 8
Zadatci 22. – 24. odnose se na polazni tekst.
Carlo Goldoni, Gostioničarka Mirandolina
MARKIZ (ironično): Grof sa mnom raspravlja koliko vrijedi plemstvo.
GROF: Ja ne niječem vrijednost plemstva, nego tvrdim kako treba imati novaca da bi čovjek
udovoljio svojim prohtjevima.(...) Gospodin markiz ljubi našu gostioničarku. Ja je ljubim još više
nego on. On očekuje da mu ona uzvrati i tako oda počast njegovu plemstvu. Ja se tome nadam kao
nagradi za pažnje što joj ih iskazujem. (...)
MARKIZ: Valja znati koliko je ja ustrajno štitim.
GROF (vitezu): On je štiti, a ja trošim.
VITEZ: Uistinu, ljudi se ne mogu prepirati zbog razloga koji bi to manje zasluživao. Zar vas žena
može zavaditi? (...) Nikada ih nisam ljubio; nikad ih nisam poštovao i uvijek sam smatrao da je žena
za muškarca nepodnošljiva slabost.
MARKIZ: Kad smo već kod toga, Mirandolina ipak ima izvanrednih vrlina.
GROF: U tome gospodin markiz ima pravo. Naša mlada gazdarica doista je ljupka.
MARKIZ: Kad je ja ljubim, onda možete vjerovati da u njoj ima nečega posebnog.
VITEZ: Zbilja me nasmijavate. Što u nje može biti tako neobično da to nemaju i druge žene?
MARKIZ: Drži se tako plemenito da čovjeka veže uza se.
GROF: Lijepa je, umije govoriti, čisto se odijeva, ima izvrstan ukus.
VITEZ: Sve to ne vrijedi smokvu suhu. Tri sam dana u ovoj gostionici, a na mene nije ostavila osobit
dojam. (...)
MARKIZ: Nije kao druge, ima nešto više. Ja, koji sam se družio s najvećim gospođama, nisam
našao ženu koja bi kao ova znala spojiti uglađenost i čestitost.
GROF: Sto mu gromova! Ja sam se često kretao u društvu žena, znam im mane i na što su slabe.
Ovoj, naprotiv, premda sam joj dugo udvarao i na nju mnogo potrošio, ni prst nisam mogao taknuti.
VITEZ: Himba je to, prepredena himba. (...)
GROF: Evo naše gazdarice. Pogledajte je, zar nije divna.
VITEZ: Oh, kakva krasota! Što se mene tiče, četiri puta više cijenim dobra lovačkog psa nego nju.
MARKIZ: Ako je ne cijenite vi, cijenim je ja.
VITEZ: Prepuštam vam je, pa da je ljepša i od Venere.
Grupa 9
Zadatci 25. – 27. odnose se na polazni tekst.
Jurica Pavičić, Mediteran: Soba bez pogleda
To je Mediteran – mjesto bez sadašnjosti, sapeto između budućnosti i prošlosti. Budućnosti –
koja nikako da se dogodi, koja se uvijek odgađa, kao nikad ispunjeno obećanje progresa. I prošlosti
– kojoj se Mediteran klanja, koju studiozno bilježi i slavi, onako kako brižljivo uzgaja svoju bolju
prošlost svaka zajednica kojoj je današnjica neslavna. Ta prošlost predmet je nerijetko nezdravog
kulta, dijelom zato što je nadomjestak za sadašnju nevažnost i neuspjeh, a dijelom i zato što je
predmet trgovinske razmjene. Naime, sadašnji Mediteran živi od onog bivšeg i trži ga na tržištu.
On živi od bivšeg ponajprije zato što nema sadašnjicu. Nema sadašnjicu, dijelom, upravo zato što
odveć ovisi o sebi bivšem.
A to „bivše” koje danas Mediteran prodaje nastalo je upravo zato i upravo onda kad je Mediteran
bio ono što danas nije: ekonomska, tehnološka, inovativna avangarda, cutting edge1. Poganski,
kršćanski i muslimanski Mediteranci u različitim su epohama prošlosti izumili fonetsko pismo,
brojne znamenke, latinsko jedro, građevinski luk, rimsko pravo, ontologiju, geometriju, kupolu,
padobran i kamatu. Da je Steve Jobs postojao u renesansi, živio bi u Firenci, da je postojao u
srednjem vijeku, živio bi u maurskoj Cordobi, da je živio u antici, bio bi iz Atene, Efeza ili Sirakuze.
Gradovi sredozemnog oboda – Atena, Aleksandrija, Cordoba, Venecija i Genova – bili su najveći,
najprosperitetniji (...) gradovi svog doba. (...) Danas na Mediteranu postoji samo jedan grad koji je
tehnološki, urbanistički, umjetnički i razvojnom vizijom moderna metropola, a taj je grad Barcelona.
Ostatak Mediterana nalik je putniku koji se vozi u željezničkom vagonu okrenut leđima odredištu.
Budućnost koja mu nadolazi, nadolazi mu s leđa, on u njoj ozbiljno ne sudjeluje i nema na nju
gotovo nikakva utjecaja. Nekad je Mediteran izvozio ekumeni2 svoju tehnologiju i stil, a taj „izvozni
artikl” mogli su biti akvadukti, kao i gottica fiorita3, alfabet kao i lombardne stope4, fajansa5 i parfemi
iz Grassea. Danas je Mediteran tehnološki i stilski primatelj, on budućnost tek pomirljivo konzumira.
cutting edge – najmodernija tehnologija
ekumena – naseljeni dio Zemljine površine
gottica fiorita – cvjetna gotika
lombardna stopa – vrsta kamatne stope
fajansa – vrsta porculana
A.
Grupa 10
Zadatci 28. – 30. odnose se na polazni tekst.
Nives Opačić, Naranča nektar
Kad kupim neki proizvod, volim pogledati i što piše na njegovoj ambalaži. Svašta se iz ambalaže
može saznati – npr. koliko vas proizvođač poštuje kao kupca, ali i koliko sami kupci drže do jezika
na kojem im se proizvođač obraća. Neki će se možda sjetiti kako sam upravo to pokazala u jednoj
TV emisiji na čaši od jogurta (a prije toga i na predstavljanju jednoga rječnika u Novinarskom domu
u Zagrebu). Donijela sam tu čašicu od jogurta sa sobom da svi vide i da se uvjere na vlastite oči.
Za slovenske je kupce na čašici pisalo: „Posebno veliki koščki sadjaˮ, a za hrvatske „Extra veliki
komadi voćaˮ (premda se ekstra već odavno u hrvatskom piše sa ks).
Sada je preda mnom ambalaža od voćnoga soka. S jedne strane piše Orange nectar (pa
čitajte kako vam drago), a s druge, misli se hrvatske, Naranča nektar (ovaj put nektar pisan sa k).
Već i sam takav sklop – dviju imenica – na istom je tragu kao i film festival, što je hrvatskom jeziku
još donedavno bilo strano. Sada su, međutim, upravo takvi sklopi preplavili hrvatski javni prostor.
Naravno da se i drugi „jezici u tranzicijiˮ povode za engleskim, pa i za bosansko-hercegovačko
tržište piše naranča nektar, a za srpsko i crnogorsko narandža nektar. No nije tako baš u svim
jezicima. Na slovenskom piše pomorančni nektar – dakle prirodan spoj pridjeva i imenice, kako
smo i u hrvatskom ne tako davno govorili i pisali (limunov sok, a ne limun sok, bučino ulje, a ne
buča ulje i sl.). Vidimo da nije bilo dovoljno samo prevesti riječ po riječ – orange = naranča, a nectar
samo prilagoditi pisanju sa k – nektar – pa da se dobije hrvatski naziv. Da stvar bude gora, sok je
proizveden u Hrvatskoj, proizvođač je također hrvatski (nije filijala stranoga proizvođača), a naziv
proizvoda sve je samo ne hrvatski.
Grupa 11
II. Književnost — zadatci bez polaznoga teksta.
Grupa 12
III. Hrvatski jezik — zadatci bez polaznoga teksta.