Grupa 1
Zadatci 1. – 3. odnose se na polazni tekst.
Susret
U traženju dȕgu mi se nismo sreli, I noge će tvoje mirisati tada
A sva rosna, cvjetna banula si, eto, Medom što ga kupih od cvijeta do cvijeta;
Kad je baštom mojom prošlo plamno ljeto, Rad života cijelog, plod svih mojih ljeta,
I moj pram se gusti prvim srebrom bíjèlī. Da mi lakše priđeš, sad prȅdā te pada.
Nà mōm nebu punom vjetra i oluje Prođi i pogazi! Ja znam svoju radost.
Kao dúga sinu, da siđeš međ grâne Što sam uvijek sanjo, sad ću istom steći:
I pustiš iz rùkū nà sve četir strane Tvoja će mi ruka dati dar najveći,
Jesenje mi šume proljetne slavuje. Tvoja će mi ljubav dati pravu mladost.
Ispred plota moga ù čudu si stala.
Ne znaš što bi. – Ženo, nemoj ići; stani! Vladimir Nazor
Ja sam, ja sam onaj kobni a neznani
Kog si ù snu svome gledala i zvala.
Ja sam onaj što je jednom moro doći,
Jak i neminovan ko i udes što je,
Da suncima novim kiti dane tvoje,
A novim zvijezdama ospe tvoje noći.
Nì sad nije kasno! – Iskopati neću
Svoju mrtvu proljet, da ko sag je metnem
Ispred nȍgū tvojih: stazom gdje te sretnem,
Jesenje mi voće prosipati sve ću.
Grupa 2
Zadatci 4. – 6. odnose se na polazni tekst.
Publije Vergilije Maron, Eneida
Uto do višnjega stana Latónina kćerka Dijàna
Opiju pratilju svoju brzònogū k sebi pozòvē
te joj sa tugom u glasu progovori besjede ove:
„Djevojko, eno Kamìla, što najvećma meni je mila,
ȕ bōj sad okrutni jaše i našim se oružjem paše,
samo će zalud joj biti. A već je od davnih vreménā,
nikakvu novost ne velim, od sviju mi najdraža žénā.
Kada joj Metab je otac iz Prìverna ȉzagnān grada,
omražen s nasilja mnogih i obijesti hude i lude,
on je kroz pokolj i borbu, kroz nȅvōljā more i jâdā,
nejaku pronio kćerku da drug u progonstvu mu bude.
Majci u počast Kazmìli u tepanju stvori Kamìlu
noseći ȕ goru dijete u sigurnom očinskom krilu,
ȕ goru divlju i pustu, na samotne neznane pute,
ali ga Volščani gone i njihove strelice ljute.
Kad Amasénu1 na brijegu na ovome nađe se bijegu,
spusti se k rijeci da prijeđe, no kada već vode se maši,
odbi ga vodena sila, jer obilna kiša se slila,
te se za predrago breme, za ljubljeno djetešce splaši.
Stade razmišljati mnogo, te nȁ pamēt naiđe njemu
da će spasénje mu biti u njegovu koplju golèmu,
s mnogim po kopljači2 čvorom i dobro obžèženōm3 korom,
za nj će privezati malu i baciti drugom je žalu.
Učini tako, te dijete i granjem i lȉkom4 oplètē,
koplju ga sveže u srijedi, pa reče, a ȕ nebo glédī:
,Blaga Latónina kćeri, vladarice šȗmā i zvijèrī,
otac ti predaje kćerku, pa pomoć na bijegu joj pruži,
prvi put zaziva tebe i tvojim se oružjem služi,
opasnim šaljem je letom ko zavjet božanstvu ti svetom.ʼ
Reče i izbaci koplje, a ono zazujavši zrakom
jadnu ponèsē Kamìlu u njezinu povoju lakom,
rijeku preleti u lúku i valovlja hȕku i bȕku.
(...)ˮ
Amasen – potok u Laciju
kopljača – koplje za zastavu
obžežen – opaljen vatrom
liko – vrpce za vezivanje
Grupa 3
Zadatci 7. – 9. odnose se na polazni tekst.
Karl Ove Knausgård, Moja borba
Autostopirao sam s Larsom do Firence toga ljeta, ostali smo ondje nekoliko dana, nastavili dalje
vlakom do Brindisija, bilo je tako vruće da smo imali osjećaj da vani gori kad bismo gurnuli glavu
kroz otvoren prozor vlaka. Noć u Brindisiju, mračno nebo, bijele kuće, vrućina gotovo kao u snu,
gomile ljudi po parkovima, posvuda mladi na mopedima, vika i buka. Stali smo u red za ukrcaj u
veliki brod za Pirej, zajedno s cijelom kolonom drugih, gotovo redom mladih s naprtnjačama poput
nas. Četrdeset devet stupnjeva na Rodosu. Jedan dan u Ateni, najkaotičnijem mjestu u kojemu sam
bio, i tako suludo vrućem, a zatim brodom na Paros i Antiparos, gdje smo svaki dan ležali na plaži
i svake se večeri opijali žesticama. Jedne smo noći ondje sreli neke mlade Norvežanke i, dok sam
ja bio na zahodu, Lars im je ispričao da je on pisac i da na jesen kreće na Spisateljsku akademiju.
Raspričali su se o tome kad sam se ja vratio. Lars me načas pogledao i nasmiješio se. Što je
to izvodio? Znao sam da laže o sitnicama, ali dok sam ja ondje? Nisam ništa rekao, ali sam ga
odlučio izbjegavati ubuduće. Otišli smo zajedno u Atenu, ja sam ostao bez novca, Larsu je ostala
još gomila, odlučio je letjeti kući sljedećeg dana. Sjedili smo na terasi restorana, on je jeo piletinu,
brada mu se sjajila od masti, ja sam pio čašu vode. Nije mi bilo ni nakraj pameti tražiti novac od
njega, novac bih od njega uzeo jedino kad bi me pitao želim li da mi posudi. Nije to učinio, pa sam
legao gladan. Sljedećeg je dana otišao u zračnu luku, a ja sam otišao autobusom u grad, sišao kod
autoceste i počeo stopirati. Nakon samo nekoliko minuta zaustavio se policijski automobil, nisu znali
ni riječ engleskoga, ali sam shvatio da je ondje zabranjeno autostopirati, pa sam se vratio busom u
središte grada i zadnjim novcem kupio kartu za vlak do Beča, kruh, veliku Colu i šteku cigareta.
Grupa 4
Zadatci 10. – 12. odnose se na polazni tekst.
Charles Baudelaire, Igračka siromaha
HTIO bih vam predočiti jednu bezazlenu zabavu. Ta sasvim nedužnih radosti ima tako malo!
(...)
Tik uz cestu, iza željezne ograde što okružuje prostrani vrt gdje se negdje u dnu bjelasa suncem
obasjani dvorac, nalazio se lijep dječačić svježa lica, obučen u veoma ljupko ladanjsko odijelo.
Raskoš, bezbrižnost i prekomjerno izobilje, kojim su bogataška djeca uvijek okružena, čine ih
tako lijepom, da gotovo pomišljamo kako ona i nisu od iste tvari od koje su djeca srednjeg staleža i
sirotinje.
U travi, kraj toga djeteta, leži divna igračka, isto tako svježa kao i lice njezina vlasnika, lutka
ulaštena, pozlaćena, u grimiznoj haljinici, ukrašena perjem i nakitom od stakla. No dijete se ne
zabavlja svojom omiljenom igračkom. Evo šta promatra:
S onu stranu ograde, na cesti između stričaka1 i kopriva, stoji drugi dječarac, zamusan, slabašan
i čađav, jedan od onih obespravljenih mališa na kome bi čovjek nepristrana oka mogao otkriti i
ljepotu, kad bi ga u duhu očistio od ogavne naslage bijede, baš kao što iskusan pogled stručnjaka
znade često pod korom prostog pokosta2 nazreti savršenu umjetničku sliku.
Kroz tu simboličnu ogradu od željeznih šipaka, što dijeli dva svijeta, cestu i dvorac, mali sirotan
pokazuje svoju igračku bogataškom sinu koji u nju lakomo zuri kao da je to neka nepoznata i
skupocjena rijetkost. A igračka, koju je mali prljavko dražio, drmusao i tresao u škatulji s rešetkama
– bio je živi štakor. Dječakovi su roditelji sigurno zbog štednje uzeli tu igračku iz samog života.
I dvoje se djece bratski gledaju i smiju na sva usta pokazujući zube sasvim iste bjeline.
stričak – vrsta korova
pokost – lak, premaz
Grupa 5
Zadatci 13. – 15. odnose se na polazni tekst.
Kristian Novak, Ciganin, ali najljepši
Za nekih pola sata stiže cisterna, ulazimo kroz vratašca sa strane. Čim krenemo, nastane kaos.
Mračno je, samo se jedna baterija divlje ljulja u kutu. Svaki se zvuk umnožava i ubrzo nastaje velika
buka. Letimo i padamo lijevo-desno, nas nekoliko uspijeva svladati nagnuća, u čučnju. Neka žena
cijelo vrijeme ponavlja kako joj nije dobro, muški glas viče neka legne na pod, licem prema dolje.
Muka traje barem sat i pol. Svaki put kada cisterna nakratko stane, ljudi nanovo razmjenjuju torbe
koje se ispremiješaju kod novog kretanja.
Kada uhvatim ravnotežu, pokušavam razgovarati s mladim zubarom, pričam mu o svom poslu.
Mrzovoljan je, kaže mi da su u Francuskoj svi zidari veći i jači od mene, a za neko vrijeme i neka
začepim.
Zatvaram oči, pokušavam vidjeti neko mjesto gdje ljudi bruje o tome kako je dobar ovaj mali
mršavi zidar iz Iraka. Neku prostoriju koja se ne miče, gdje mogu klanjati daleko od tuđih očiju.
Samo to. Mirno mjesto i jedna jedina dobra glasina o meni. To bi bilo dovoljno, mislio sam.
Ali ne vidim ništa. I oblijeva me znoj. Kao kad bespomoćno pokušavaš progutati zalogaj, a grlo
ne da. I to je... zapravo bio početak mog putovanja. Tek tada više nisam bio kod kuće. Bojao sam
se te praznine. U nju se svašta uvuče. Strah, laž, crno, odustajanje. Daljina ti čini da gubiš stvari.
Uzme ti veliku i malu torbu, žilete, čarape, bademi ostali negdje pokraj ceste, čista košulja odletjela,
ništa od toga nije preživjelo. Na kraju od mene ostane samo poneki stih o tuđoj nesreći. I dovoljno
mjesta da me sustigne ono čega sam se najviše želio riješiti. Mene je sustizao, tada to još nisam
znao, jedan moj davni bijeg.
Grupa 6
Zadatci 16. – 18. odnose se na polazni tekst.
Miroslav Krleža, Na rubu pameti
U provincijalnom loncu našega nazoviliberalizma moje nenadano preseljenje u hotel, to što ne
tajim da sam se odvojio od svoje supruge, gospođe Agneze, uslijed vlastite krivnje, sve to povisilo
je stepen uzrujanog neraspoloženja spram moje neznatne i te pretjerane pažnje u svakom slučaju
nedostojne ličnosti. Kada sam svome starome znancu, doktoru Werneru, poznatom i uglednom
šef-redaktoru, slobodnom misliocu i slobodnom zidaru1, koji me je frontalno napao – „da bi me
trebalo zatvoriti u ludnicu i izolirati u mom vlastitom interesu, kad činim takve evidentne budalaštine
protiv samoga sebeˮ, odgovorio da je neukusan filistar2, on je počeo mucati nešto o Evropi, o
evropskom načinu mišljenja, o evropskim dužnostima građanina spram samoga sebe, i, uglavnom,
on nije umio da formulira ni jedne stvarne misli zašto bi – zapravo – moj postupak bio luđački,
abnormalan, patološki, neevropski?
– Kako, do vraga, taj moj postupak ne bi bio evropski kad stanujem u „Evropiˮ, i to još u hotelu
„Evropaˮ? Zatim, što sam – uopće – učinio? Jednom nesumnjivom banditu izjavio sam da je bandit,
i to je uglavnom sve! Zašto sam rekao to jednom razbojniku? Zato, jer je izjavio da će me ustrijeliti
kao psa? Zašto mu to nisam izjavio već prije? Ne znam! A zašto mu to, osim mene, nije izjavio još
nitko? Ni to ne znam! Ali da o njemu to misli čitav grad, to, mislim, ne trebam dokazivati Werneru
koji misli to isto! Izjavio sam dakle nešto što se podudara s mojim mišljenjem, sto posto, a to moje
mišljenje dijeli čitav grad, samo to neće nitko da izjavi! Zašto? Iz tisuću razloga! Da sam prešutio
svoju misao, kao što sam to u najraznovrsnijim prilikama činio preko trideset godina, sve bi bilo
ostalo na svome mjestu.
slobodni zidari – pripadnici međunarodnoga tajnog udruženja
filistar – čovjek ograničenih pogleda
Grupa 7
Zadatci 19. – 21. odnose se na polazni tekst.
Jean Racine, Fedra
TEZEJ
Ah, tu je, bozi! Stupa baš plemenito, čilo! U stradanjima dugim, u tamničkoj samoći
Ta čije se tu oko sad ne bi prevarilo? Ne utjecah se tvojoj božanskoj, vječnoj moći.
Zar takvi su, nebesa, svi preljubnici vješti? U pohlepnosti svojoj za potporom što većom
Zar sveti znak vrline na čelu njima blješti? Sačuvah svoje molbe za teže jade srećom.
O, zašto nema žiga za ljude takva kova, Stog zaklinjem te danas, osveti oca jadnog.
Da možeš smjesta poznat nedostojnog nitkova! Ja prepuštam tvom b’jesu tog izdajicu gadnog.
Uguši drske želje u njegovoj nutrini:
HIPOLIT A tvoju ću dobrotu prepoznat po žestini.
Da l’ smijem pitat, oče? Zar neki oblak novi HIPOLIT
To uzvišeno lice ko velom nekim ovi?
Zar bojite se reći tu tajnu, što vas mori? Optužuje me Fedra, da grešnu ljubav gojim!
Kraj tolike strahote zaprepašten tu stojim!
TEZEJ Toliko udaraca! Odjednom, iznenada!
Ne nalazim riječi, moj glas se guši sada.
(...)
O, izdajice, bježi, ne budi srdžbu strogu
I b’jes taj, što ga jedva suzdržati još mogu!
Jer dosta mi je i te sramote vječne – jao! –
Što zločinačkog sina svijetu tom sam dao,
A kamo l’ tvojom smrću, za moje ime
sramnom,
Da zaprljam svu slavu u kojem času tamnom.
O, bježi, ako ne ćeš, da pošljem te u trenu
Do zločinaca, što ih u vječnu poslah sjenu.
I nemoj, da ta zv’jezda, što sv’jetli nama, spazi,
Gdje tvoja drska noga po ovom mjestu gazi.
O, bježi, netremice iz c’jele zemlje moje,
I očisti je brzo od strašne slike svoje.
Junaštvo moje nekoć te oslobodi žale
Od ubojica podlih, i steče višnje hvale.
O, Neptune, tad reče, da milostiv ćeš biti,
Da prvu ćeš mi želju za uzvrat ispuniti.
Grupa 8
Zadatci 22. – 24. odnose se na polazni tekst.
Tito Strozzi, Igra u dvojeSANDRO kao da se tek sada vratio: Ovo je zgodno. Ona brzo stavlja slušalicu na mjesto, aliSandro to vidi. (...) Ide do pisaćeg stola i sjedne. Telefon je opet zvonio?IL: Ne. Sjeti se, da ju je vidio sa slušalicom. To jest... da.SANDRO šaljivo: To jest da ili to jest ne? – Tko je telefonirao?IL: Garderobijerka iz kazališta. Upozorila me, da ne zaboravim nešto ponijeti.SANDRO: Strašno prozaično. Nemam sreće, da mi kroz telefon doleti kakva dobra ideja. To bi barbilo životno. I onako uvijek gnjave, da su nam drame konstruirane. Malo razmišlja pa mašta: Recimo- - - da te nazove kakav ljubavnik... pa da se zagonetnim riječima dogovarate, kako ćete umoriti
muža... mene, ha... ha...IL: Ti si nemoguć! Kakve su to neukusne šale?SANDRO: Zašto nemoguće? – Hoćeš li možda ustvrditi, da nema žena, koje varaju svoje muževe?– Ovih sam dana za vrijeme pokusa ulovio tvoju kolegicu Astu, kako se u tamnom gledalištu ljubis jednim kolegom. - - No da, o umorstvu njezina muža nisu govorili. Jer taj se mladi glumac, koji jesada, čini se, u modi kod žena, ne upušta u takve komplicirane stvari.IL: Koji je to bio glumac?SANDRO olako: Ne, nije bio Malenski.IL se trgne. Zar ju je možda čuo, kad je telefonirala? Olako: Zašto bi morao biti baš Malenski?SANDRO: Pa tako. On je tip ljubavnika. – Ali mislim, da on nije tako pokvaren.IL nervozno: Zašto bi za to morao biti pokvaren? – Tako malograđanski govoriš o tim uzvišenimstvarima... Zar se nije mogao u nju istinski zaljubiti? Ili ona u njega?SANDRO: Gle, gle, kako ga borbeno braniš! – Uostalom, ta je obrana sumnjiva. Čovjek opravdavasamo onaj zločin, koji je kadar i sam počiniti, ha... ha... To je dobra izreka, moram je odmah zapisatiza naš komad!
Grupa 9
Zadatci 25. – 27. odnose se na polazni tekst.
Jonathan Franzen, Kako biti sam
S moje strane, voljan sam priznati svoju gotovo tjelesnu žudnju za ugodama prigradskih
kupovnih centara. Kada prijeđem iz parkirališta u hermetičku komoru, prirodni opijati preplave moje
živčane receptore. Unutra su svjetla slaba, a svaki glas zvuči udaljeno. (...), u svojem novčaniku
imam gotovine, koža mi je bijela, i osjećam se potpuno, potpuno dobrodošlim. Je li to nekakva
zajednica? Je li stvarnost umjetna, ili sam ja dio jedne autentične promenade? Ne znam. Kada
ne trpim istinsko gađenje pred grimiznom i modrozelenom, koje su ove godine omiljene boje
neobavezne odjeće stanovnika predgrađa, previše sam zauzet uživanjem u uzbuđenjima kupovine
da bih na sve to obraćao posebnu pozornost.
Moja žudnja za gradskim životom predstavlja nešto posve drugačije. Nerijetko je prepletena
sa strepnjom; nikada se potpuno ne opuštam, dok se ne vratim kući; postoji cijeli svemir razlike
između vanjskog i unutrašnjeg. Kako je moguće da život u New Yorku, čije građevine izgledaju
poput okoštalih vodoskoka čistog, rastopljenog kapitala, može biti toliko manje vezan uz svijet
konzumerizma nego život u predgrađima, koja naizgled nude više slobode i privatnosti? Odgovor,
u skraćenom obliku, jest to da gradovi predstavljaju jedan stariji, manje napredan stadij razvoja
kupovine i prodaje, u kojem proizvođači rade u bliskom kontaktu sa strankama, a cijeli je
gospodarski sustav otvoren provjeri, pa je stoga manje podložan lagodnom očaravanju potrošača,
kakvo prati suvremene oblike reklamiranja robe; općenitije, u samoj prirodi gradova postoji nešto što
tjera odrasle osobe na odgovornost. Ne želim sugerirati da smo mi, stanovnici gradova, imalo manje
ludi za proizvodima od stanovnika predgrađa ili da, upravo u ovom trenutku, čišćenje i policijske
akcije u različitim poslovnim distriktima ne preobražavaju velike dijelove Manhattana u kupovne
centre na otvorenom – nego samo to da je na ulicama New Yorka daleko lakše imati iskustva koja
nemaju nikakve veze s trošenjem novca, nego što je to moguće u tipičnoj prodajnoj galeriji.
Grupa 10
Zadatci 28. – 30. odnose se na polazni tekst.
Alan Čaplar, Planinarski vodič po Hrvatskoj
Planinarsku obilaznicu čine planinarska odredišta povezana u smislenu cjelinu, za čiji obilazak
planinarsko društvo koje brine o obilaznici nagrađuje posjetitelje koji ispune zadane uvjete.
Obilaznica može biti put, splet putova, zbir međusobno nepovezanih točaka u planinama ili
planinarsko natjecanje bez određenih točaka, ali s nekim drugim uvjetima obilaska. Obilazak se
potvrđuje otiscima žigova smještenih na kontrolnim točkama u dnevnik ili karton obilaznice ili
fotografijama posjetitelja pokraj prepoznatljivih obilježja kontrolne točke. Posjetitelju koji dokaže
svoj obilazak prema uvjetima obilaznice organizator dodjeljuje značku ili pisano priznanje, a
one kojima je dodijeljeno priznanje upisuje u knjigu posjetitelja. Neki umjesto značke ili pisanog
priznanja dodjeljuju bedž, skulpturu ili kakav drugi predmet, a neki samo evidentiraju posjetitelja ne
dodjeljujući priznanje.
Svaka planinarska obilaznica treba imati prikladan dnevnik ili karton za utiskivanje žigova na
kontrolnim točkama. Dnevnici se obično nabavljaju preko planinarske udruge koja vodi brigu o
obilaznici. Pri obilasku planinarskih obilaznica treba ponijeti dnevnik obilaznice, jastučić za žigove i
fotoaparat.
Planinarske obilaznice nazivaju se i vezni put, planinarski put i slično. Nekad su se planinarske
obilaznice nazivale transverzalama, ali se taj naziv više ne upotrebljava.
Obilaznice se razlikuju po težini i trajanju, a obično omogućuju planinaru da, krećući se najlakšim
putom, upozna najvrednije planinarske ciljeve u nekoj planini ili regiji. Najkraće među njima mogu se
obići za pola dana, a za najduže treba i godinu dana.
Neki planinari zaziru od planinarskih obilaznica tvrdeći da „jurenje za žigovimaˮ nije dobar cilj
planinarenja. Drugi ih vrlo rado obilaze, birajući za ciljeve svojih izleta uvijek neke točke koje još
nisu posjetili i ovjerili žigom u planinarskim dnevnicima. Cilj i glavni smisao planinarskih obilaznica
je da planinare koji su za to zainteresirani uputi i dovede na vrhove koje vjerojatno ne bi posjetili da
nemaju nekog drugog razloga.
Grupa 11
II. Književnost — zadatci bez polaznoga teksta.
Grupa 12
III. Hrvatski jezik — zadatci bez polaznoga teksta.