Grupa 1
Zadatci 1. – 3. odnose se na polazni tekst.
Masline
Masline stare poput starih žena,
što stoje tako na vjetru i suši.
O masline iz biblijskih vremena,
masline s mirom pobožnim u duši!
Masline, kćeri mora, pogrbljene,
sva patnja ljudska slegla se u njima.
One su budne, izrasle iz stijene,
kolijevka suncu, ležaj vjetrovima.
Masline, sestre moje pokraj mora,
nema veselja u danima vašim.
Potamnjele od sjetnih razgovora,
pune ste smrti ko djedovi naši.
Masline, vi ste skamenjeni ljudi
i otvrdnule žalosti i brige.
Iz pozlaćenih ulja vaših grudi
toči se život ko iz drevne knjige.
Vesna Parun
A.
Grupa 2
Zadatci 4. – 6. odnose se na polazni tekst.
Ephraim Kishon, Čudo nad čudima
Zajedno s lošim vijestima iz Amerike je stigao i moj stric i donio darove. Strgnuo sam omot sa
svoga i našao plosnatu kutiju veličine džepne knjige, ukrašenu sa 16 sjajnih dugmeta.
– To ti je da prikratiš vrijeme – naceri se stric. – Šahovski automat.
Moja mladenačka ljubav prema toj igri oživjela je na prvi pogled. Svaki se pošteni humorist
bar jednom u životu zaljubi u šah, onako kako se političari zagriju za poker. Jednom davno čak
sam i napisao podebelu knjigu o šahu i bio na dobru putu da postanem strastven šahoman, ali se
umiješao Adolf i skrenuo mi pozornost na neke druge aspekte bijelog i crnog.
Da skratim stvar, strica sam otpremio u obilazak zemlje i otada sam obuzet svojom magičnom
kutijicom 36 sati na dan. (...)
Ne samo da je zgodna, nego je i pametna. Nakon svakog pokreta sitno pijukne, kao tek izleglo
pile – jedan pijuk ako sam napravio pravi pokret prema njezinim lampicama, a dva ako sam
zabrljao. A njezin protupotez zasvijetli u crvenom na minijaturnom ekrančiću.
Imaš Bobbyja Fischera1 u malome. Ne da igra dobro nego izvanredno! Ima i karaktera, a zna
podnijeti poraz. Katkad, kad shvati da ću ga pobijediti, na ekrančiću mi tužno namigne: „Gotova
igra”. A kad vidi da će on pobijediti, oko mu zaiskri obijesno i samo što ne isplazi jezik, kao neki
fakin iz Bronxa2.
Zar nisam rekao da je Amerikanac?
A kad se nađe u škripcu, traži tajm-aut, baš kao čovjek. Pitam se kad će progovoriti.
(...)
No, meč s mojim Bobby-pjutorom predstavlja takvu slast zato što mu usred igre možeš diskretno
promijeniti mentalnu dob. U njega je deset takvih stupnjeva. Na br. 1 promisli tek sekundu i vuče
kao marioneta na žici. A na br. 10 razmišlja o svom potezu i po cijeli sat i onda ti stavlja nož pod
grlo. Ja ga obično podesim na br. 3. Zašto da ga zamaram?
Bobby Fischer – Robert James Bobby Fischer, jedan od najvećih igrača u povijesti šaha
Bronx – gradska četvrt u New Yorku
A.
Grupa 3
Zadatci 7. – 9. odnose se na polazni tekst.
Miro Gavran, Judita
I pored sve ljubaznosti Holofernove, ta večera za me bijaše strepnjom prožeta i označena,
jer sve vrijeme razgovora mišljah samo o trenutku kad će svršiti ta mala gozba, a Holoferno mi
zapovjediti da pođem u njegovu ložnicu, gdje će u grubom nasrtaju utažiti svoju žudnju za ženskim
tijelom.
(...)
Holoferno kao da prepozna moj strah, pa kad otpusti svoje zapovjednike, zagleda se u moje oči i
reče:
– Uljepšala si mi ovu večer i podsjetila me na dane kad ne bijah vojnik. Slutim da ti ovaj dan,
izuzev zadovoljstva, priskrbi i najgorče iskustvo, kad te tvoja braća prognaše, pa iako u mene naiđe
na gostoprimstvo i u očima mojim prepozna sreću, jer te mogu gledati i biti pogošćen tvojim umnim
rečenicama, bez sumnje si željna okrjepljujućeg sna, koji će na ovaj dan spustiti pokrov.
– Da, umorna sam.
Potvrdih.
– Onda ti želim mirne snove i sretno buđenje. Pođi u svoj šator u pratnji sluškinje svoje, i znaj da
današnji dan smatram najljepšim danom u svome životu, jer danas ugledah tvoje lice.
Bila sam zbunjena.
Nisam vjerovala onome što čujem.
Nespretnim izrazima zahvalih mu na lijepim riječima.
Govorio mi je na način kako sinovi Izraelski nikada ne govorahu udovicama.
Taj neobični muškarac iskazao mi je svoju naklonost.
Žurnim korakom pođosmo prema svome šatoru, strahujući da ne promijeni odluku.
Dan mi završi neočekivanim ishodom.
Grupa 4
Zadatci 10. – 12. odnose se na polazni tekst.
Thomas Mann, Buddenbrookovi
Hanno je nemarno kliznuo s otomana1 i prišao pisaćem stolu. Knjiga je bila otvorena na
onoj stranici, gdje je bilo rukom mnogih predaka, a na kraju i očevom pregledno ispisano čitavo
rodoslovlje Buddenbrookovih, sa zagradama i rubrikama za pojedine podatke. Kleknuvši jednom
nogom na stolac i naslonivši glavu s mekim, svijetlosmeđim kovrčama o dlan, Hanno je posmatrao
manuskript2 malo sa strane, umorno-kritički, s nekom prezirnom ozbiljnošću kao čovjek kome je
sve to potpuno ravnodušno. Slobodnom se rukom igrao maminim držalom koje je bilo pola od zlata,
a pola od ebanovine3. Oči su mu lutale preko svih tih muških i ženskih imena koja su stajala jedno
ispod drugoga ili jedno uz drugo, dijelom napisano starinskim kićenim slovima s velikim zavijucima,
tintom koja je izblijedjela i postala žućkasta ili je nekoć obilnije potekla, pa su se na njoj zadržali
ostaci zlatnoga pijeska za sušenje... Sasvim na kraju, ispod imena svojih roditelja, pročitao je i svoje
ime – Justus, J o h a n n, Kaspar, rođ. 15. travnja 1861. – ispisano tatinim sitnim rukopisom, koji je
brzo klizio po papiru. To mu se svidjelo. Malo se uspravi, nemarno dohvati ravnalo i pero, položi
ravnalo ispod svoga imena, pa još jednom preleti pogledom preko cijele te genealoške4 vreve. A
zatim spokojno i ne misleći ništa, mehanički, kao da je utonuo u snatrenje, povuče pažljivo zlatnim
perom preko čitavog lista dvije lijepe, čiste crte: gornju malo deblju nego donju, onako, kako je
morao ukrasiti svaku stranicu teke za računanje... Zatim je na trenutak sve to promatrao, nagnuvši
glavu, i otišao.
Poslije ručka dozvao ga je senator i mrko se na nj izderao:
„Što je to! Odakle to! Jesi li ti to učinio?”
Časkom je morao promisliti, da li je on to učinio, a potom je plašljivo i strašljivo odgovorio:
„Jesam.” (...)
„Ja sam mislio... mislio... da se više ništa neće napisati.”
otoman – ležaj bez naslona
manuskript – rukopisni tekst
ebanovina – tropsko drvo
genealoški – rodoslovni
Grupa 5
Zadatci 13. – 15. odnose se na polazni tekst.
Ksaver Šandor Gjalski, Perillustris ac generosus Cintek
Cintek bijaše u neprestanom zanosu. Zato ipak nije iz vida pustio, da se mora dostojanstveno
vladati. Držao se jednako važno i razbacivao na gospodsku. A nije pustio iz vida ni svojih
gospodarskih dužnosti. Svaki čas bi skočio u vinograd, ondje se silno razlarmao i jednako
opominjao špana1, neka pazi, da težaci ne puštaju grožđa za pabirkovanje2 i da previše ne zoblju.
Da bude s te strane siguran, utekao se staroj doskočici i zahtijevao, da dječaci fićukaju, a djevojke
pjevaju. Tko radije od njih!
Sveopća veselost postajala svakim mahom veća i življa. I kad nam poslije ispražnjenih zdjela
donesoše beračice grožđa iz vinograda, zanos našega društvanca bio je i buran i silan, te
ljepušaste mlade mome moradoše da ostanu kod nas i da nam pjevaju pjesme. Cintek je, istina,
primio neki strogi i mračni izraz prema djevojkama, djeci „bivših svojih podanika”, ali opet ne
htjede da smeta volji svojih gostiju, pa dopusti, da pjevaju, opomenuv ih dašto3 prije, da si ne smiju
„blagonaklonost i milost” gospode tumačiti, kao da dandanas nema više razlike između „gospode
i mužeka”. Ali ipak donese im sam svojom, „gospodskom rukom” škafić mlada mošta iz prešnice,
da si omoče grla. I one se sramežljivo potiskaše pred vrata izvana i nakon kratka šaputanja i
dogovaranja zapjevaše glasno i veselo. A beračice iz vinograda odgovarahu pjesmom, pa tako
zamnije bregovima jeka mladih zvonkih glasova. I pjesma se još orila, kad su već posljednji, posve
kosi traci sunca za brdom zaostali i zrak zatitrao u nježnosvijetlu predvečerju jesenskoga dana i
ljeskao se tek od zaruđena neba na zapadu. Sjene rasle i rasle i lišće u vinogradu zatamnjelo, a
lica beračica neopredijeljeno-nejasno se raspoznavala među koljem. Posao je prestao. Beračice
i brentaši4 ostaviše vinograd, i svi se sada skupiše oko klijeti i preše, gdje se punile bačve, da se
mlado vino vozi kući.
špan – nadglednik vlastelinstva
pabirkovanje – kušanje grozdova zaostalih nakon berbe
dašto – dakako
brentaš – nosač grožđa u berbi
Grupa 6
Zadatci 16. – 18. odnose se na polazni tekst.
Marina Šur Puhlovski, Igrač
Esperanza je napisana na pisaćem stroju koji je Maks kupio po useljenju u podrumsku
podstanarsku sobu na Tuškancu, polovan stroj, rashodovan u redakciji studentskih novina, tako
da ga je dobio gotovo badava, hvalio se, a poslije ga sa sobom donio i u naš brak (uz nešto rublja,
robe, posteljine i komplet Dostojevskog, tvrdih crvenih korica, rođendanski dar prve supruge
Klaudije, danas već pokojne), kad me iznenadio brzinom kojom je tipkao slova samo s četiri prsta,
kažiprstom i srednjakom, trostruko brže nego ja.
Moja majka tipkala je sa svih deset prstiju (dio života zarađivala je tipkanjem) pa ipak sporije
od njega, čudila sam se. A onda sam saznala kad je i kojom prilikom savladao tu vještinu, i čijom
zaslugom, uvijek istog lika, Ladislava Skanskyja, i to u tri navrata, u koje četiri godine, od trinaeste,
do šesnaeste, od kojih je odlučna bila posljednja. Stroj na kojem je naučio tipkati bio je isti Hermes
baby na kojem mu je Ladislav u matični list upisao ime Maksimilijan, nakon što je izbrisao Petra, a
zaslužni učitelj također je bio Ladislav. Izvještaje s raznih predavanja na koja je slao svog posinka
(iz tehnike, biologije, astronomije, matematike, filozofije, likovnih umjetnosti, književnosti, povijesti,
i čega još sve ne, na koja mu se nije išlo, ali je htio biti informiran i time se okolo dičiti, pisao je
Maks), Ladislav je tražio u štampanom obliku, jer škrabotine posinka ne bi mogao čitati, rekao je.
Zbog čega je Maks dobio pristup njegovu Hermes babyju i poduku na istom, koju je potom usavršio
praksom.
Uvod u moru, kako je Maks poslije nazivao ta svoja lutanja po najčešće opskurnim
predavaonicama raznih znanstvenika, novinara, inženjera, profesora, umjetnika, svjetskih putnika i
sličnih, na kojima je najčešće umirao od dosade i, unatoč očaju, sve morao pamtiti i još i zapisati i
pretipkati, ostvaren je ranije, u još mlađoj dobi, (...).
Grupa 7
Zadatci 19. – 21. odnose se na polazni tekst.
Ivo Kalinski, Leti, frizbi, leti!
Punih petnaest godina Mariofil radi u centralnom skladištu knjiga, najjačih izdavača i knjižara, na
radnom mjestu djeda Ivana, nekad glavnog skladištara, reklo bi se – nadskladištara, koji je nakon
punih četrdeset godina staža – umirovljen.
Skladište s knjigama doista je ogromno: ljeti nesnosna vrućina, zimi nesnosna hladnoća.
Sve to malo knjige su dovožene i odvožene malim kamionetima s podužim platoima i niskim
ogradama sa strane. Raspakirane se slagalo u za to posebne boksove, separirane odaje ili slično,
one zapakirane na povišena mjesta da ih se sačuva od eventualne vlage.
Tisuće knjiga, različita profila i tematike, od dječjih slikovnica, stručnih osnovnoškolskih,
srednjoškolskih, fakultetskih do beletrističkih: proze... proze... proze... poezije... poezije... poezije...
eseji... eseji... eseji... drame i romani... drame i romani... kolumne... kolumne...kolumne... retorika...
retorika... medicina... medicina... tehnika... filozofija i numizmatika... memoari... memoari...
memoari... putopisi... putopisi... savjeti... savjeti... savjeti... kuharice... stripovi... itd. itd. (...)
Iz dana u dan kamioneti su dolazili i odlazili, utovarivali i istovarivali stara i nova izdanja
svakojakih knjiga. (...)
Osobito se za Uniju utovarivalo, tobože pod stari papir, prodavalo rashodovane knjige, (...).
Naravno, glavnu pinku1 s odanom vrhuškom ubirao je Gecek. (...)
Kad je Mariofil na sjednici radničkog i poslije upravnog vijeća iznio vrlo oštre i opravdane
primjedbe na račun poslovanja, osobito na račun direktora Geceka, nisu prošla ni dva dana –
uručen mu je otkaz, s obrazloženjem da je neopravdano narušio ugled poduzeća, da se – što je
bila ordinarna laž – nekorektno odnosi prema komintentima, među ostalim i prema gospođi Lili,
Gecekovoj ženi.
Takvo što je očekivao, čak u dnu duše i priželjkivao. (...)
Više se u skladištu neće morati zavlačiti u škulje i niše i krijumčareno gutati slova i sadržaje.
Kućica na osami, dražesna kućica – koju su zacijelo sagradili djed Ivan i baka Mara – sigurno će se
tome veseliti, premda će ga tu i tamo opet pohoditi stare enigme: tko je on, tko su mu roditelji, koje
nikad nije vidio, možda je posvojče, možda su ga djed i baka našli u kakvoj kartonskoj kutiji, možda
ga je kakva mutna voda izbacila na obalu?
pinka – zarada, novac
Grupa 8
Zadatci 22. – 24. odnose se na polazni tekst.
Miljenko Muršić, Galgota (prizori iz života Bele i Miroslava Krleže u 2. svjetskom ratu)
ZAGORKA: (Zagonetno.) I ja pišem.
KRLEŽA: Stihove?
ZAGORKA: Romane, uglavnom, nešto drame.
(...)
KRLEŽA: U redu, kako Vi kažete. Mi smo, dakle, kolege. Baš mi je drago.
ZAGORKA: Kolege?! Ne znam da li biste me Vi priznali za kolegicu. (Gleda ju ne shvaćajući.)
Oprostite, nisam Vam se predstavila. (Nakloni se.) Marija Jurić.
KRLEŽA: Zagorka?! Prva dama novinarstva u ovom dijelu Europe! I još prvija dama popularne
književnosti! Poštovanje! (Priskoči i poljubi joj galantno ruku.)
ZAGORKA: Nisam mogla odoljeti, gospon Fric, da Vas osobno ne vidim, kad smo već ovdje.
KRLEŽA: Znači i Vi ste tu! Oprostite što Vas nisam prepoznao. Ambijent je drugi.
ZAGORKA: (Smije se.) Ništa, ništa. Ipak sam ja samo „novinarka” i autorica „trivijalne” proze.
KRLEŽA: Koju puk guta u tisućama primjeraka... (Karikira ju.) „Nešto sam malo objavljivala.”
Ako Vas tješi, zavidim Vam na tiraži!
ZAGORKA: (Blago ironično.) Da, tješi me. Možda jednog dana napišem igrokaz O životu u ludnici.
KRLEŽA: A, tako dakle! Vi to nas namjeravate prikazati u svom igrokazu?
ZAGORKA: Zašto ne?!
KRLEŽA: Ako već budete mene prikazali, onda me, molim Vas, barem nemojte prikazati kako
jedem kao izgladnjeli vuk.
ZAGORKA: Obećavam.
(...)
ZAGORKA: (Nasmije se.) Mene se, kažem Vam, ne morate bojati! I ja sam ovdje u istoj situaciji
kao Vi – sklonio me doktor Vranešić od pogibelji.
KRLEŽA: Da?...
(...)
ZAGORKA: Sigurno ne radi sve sasvim na svoju ruku. Takve stvari ne daju se sakriti. A opet, ima i
onih koji mu to ne odobravaju. Nemojte se previše opustiti – ni ovdje stvari nisu bezopasne.
KRLEŽA: Teška su vremena došla – ni u ludnici se čovjek ne može opustiti!
(...)
Gospođo kolegice! (Ova se okrene.) Jedno pitanje. (Ona mu naklonom glave da znak da može
pitati.) Jeste li Vi prava Marija Jurić ili ste ludica koja umišlja da je Zagorka?
ZAGORKA: To bih i ja vas mogla pitati: jeste li vi pisac koji se sklonio u ludaru, ili bolesnik koji
umišlja da je pisac? (Nakloni se i ode.)
KRLEŽA: (Smješkajući se.) Nema sumnje da je prava! Jedino ona ima tako oštru jezičinu!
Grupa 9
Zadatci 25. – 27. odnose se na polazni tekst.
Paul Heiney, Zašto kokoši ne lete?
Dobro pitanje! Imaju sve što im treba za let, uključujući krila, zračne vrećice oko pluća, a i kosti
im imaju brojne zračne komore što ih čini lakima i omogućava let. No, problem je da ih se već
stoljećima smatra izvorom hrane, i pripitomljavanjem su jednostavno zaboravile letjeti. Arheološki
nalazi pokazuju da su kokoši bile uz ljudske nastambe već 3250 godina pr. n. e. Otada smo,
odabirom prema kvaliteti mesa, uzgojili ptice koje daju mnogo ukusnog mesa, no istovremeno su
izgubile sposobnost letenja (iako se viđaju jadni pokušaji kod nekih pasmina).
Vjerojatno ste primijetili da kokoši imaju tamno meso, a na prsima bijelo. Boja mesa potječe od
mioglobina, pigmenta u mišićima, koji je bliski srodnik hemoglobina, sastojka krvi koji prenosi kisik.
Ukoliko se mišić učestalo koristi, količina mioglobina u tkivu je visoka. Ptice selice, poput pataka i
gusaka, na prsima imaju tamnije meso jer prsne mišiće koriste pri letu. Kokošje noge također imaju
tamne mišiće jer ih koriste više od prsnih. Meso krila je kod kokoši, dakako, bijelo jer su kokoši
izgubile sposobnost leta.
A.
Grupa 10
Zadatci 28. – 30. odnose se na polazni tekst.
prema: Stjepan Mužic i Romano Božac, Branje gljiva
Sakupljanje gljiva ne smije se svesti na pusto gomilanje ovoga dara prirode u različite posude,
torbe, vrećice ili košare. Lagana šetnja po šumi od drveta do drveta, od grma do grma uz pažljivo
promatranje tla i drveća, povremeno zaustavljanje uz neke nepoznate gljive, uzimanje poznatih
i kvalitetnih jestivih gljiva, duboko disanje i promatranje drugih pojava u prirodi treba biti osnova
svakoga gljivarenja.
Jedna nemila pojava bode u oči svakoga ljubitelja prirode. To je tzv. „šutiranje” gljiva. Gljive koje
ne poznajemo ili koje nećemo ubrati, ostavimo nedirnute na mjestu gdje su izrasle, neka završe
svoju prirodnu funkciju. Inače nasilno prekidamo jednu kariku životnoga sustava.
Svaki gljivar treba poznavati upute kako sakupljati gljive i kako postupati s njima prije spremanja
za jelo. Prvo pravilo kojeg bi se trebalo uvijek pridržavati glasi: gljive nosimo u raznim košarama,
korpama, mrežama, tj. u takvim predmetima koji omogućuju nesmetan pristup zraka sakupljenim
gljivama. Priručne plastične vrećice ne dolaze nikako u obzir jer već nakon dva sata gljive u njima
mogu postati neupotrebljive ili čak štetne za zdravlje.
U neodgovarajućim posudama gljive ne mogu imati dovoljan pristup zraka, brzo dolazi do
ugrijavanja gljiva, do ubrzanih procesa enzimatskih i mikrobioloških promjena bjelančevina te gljive
na taj način postaju opasne za zdravlje.
Prije nego što gljivu stavimo u košaru, valja ju dobro pogledati i još jednom se uvjeriti da je
jestiva, odnosno, da ju sigurno poznajemo. Isto je tako preporučljivo gljivu očistiti od zemlje i
insekata, odstraniti neiskoristive dijelove i tek tada ju pažljivo položiti u košaru. (...)
Kod neposrednog sakupljanja gljiva plodna tijela ne smiju se jednostavno iščupati – otrgnuti.
Najbolje je gljivu lagano zaokrenuti i tada pažljivo izvući iz zemlje, a nastalu rupu zatrpati okolnom
zemljom, lišćem i sličnim. Gljive nije dobro pri dnu stručka odrezati nožem jer se na taj način
omogućuje lakši pristup parazitima i plijesnima koje napadaju micelij i tako smanjuju izglede za
daljnji rast te vrste gljiva.
Grupa 11
II. Književnost — zadatci bez polaznoga teksta.
Grupa 12
III. Hrvatski jezik — zadatci bez polaznoga teksta.