Grupa 1
Zadatci 1. – 3. odnose se na polazni tekst.
Francuskim majkama i francuskoj djeci
Već od jutra
s očima koje dugo nisu vidjele sunca
nijemim usnama, i srcima koja ne tuku
s djecom oko vrata
u dugim povorkama zaogrnjene crnim maramama i nadama
duž obale keja1
gledate brod koji mora doći.
Rekli su vam da će doći
da je prvi krenuo iz New Yorka
i da ga je ispratilo tisuću majki, djece
i da je nebo bilo puno pozdrava i želja za vas.
Doći će, sad, sad, sad
i donijet će iz Amerike mlijeko, pakete i tople haljine za djecu.
Ali more nema kraja. Guta sve.
Guta i vaš brod koga čekate.
Donosi vam krstarice, barjake, himne, duge šuplje cijevi
koje strše u nebo kao antene na vašim kućama, a kojih više nema.
I takav čitav dan od jutra do mraka bez podneva
vi gledate brod koji ne dolazi.
kej – obala, pristanište
I opet su vam rekli da je krenuo drugi, treći
a još nije stigao ni prvi.
Majke, ti brodovi su gorke varke!
27. siječnja 1941.
Slavko Mađer
A.
Grupa 2
Zadatci 4. – 6. odnose se na polazni tekst.
Brne Karnarutić, Vazetje Sigeta grada
Kad začu to oni Zrinski, zeleni bor,
kogano zvon zvoni prik sveg svita gor,
mudar kako guja, a smić1 kakono lav,
van kuće izbuja2, a pak na placi stav,
k sebi čini zvati najprije vas3 svoj dvor,
ki zna vojevati, pak vas segetski zbor;
i inih dozvavši. Ča će od njih, čekaju.
On meu njimi stavši, njega svi gledaju,
reče: „Moji sini i ma bratjo mila,
ki ne biste lini na vojnička dila,
da mnoge hrabrosti učiniste svude,
da su vam svitlosti dočim god svit bude!
Vi ste mnoge čete turačke razbili
i njihove kmete za robje vodili...
Ne bojte se smarti ka će svih razvesti,
da veselo svaki, hrabro i umiće4,
uščekaj boj taki, ter se arvi smiće5!
Bolji se jʼarvati, viteški opriti,
neg sramotno dati; jer je li umriti.
Gdo s poštenjem spravan na ov svit umira,
vičnji mu glas slavan do nebes dopira.
A gdo žitak svarši pošteni sramotom,
vas mu se glas skarši, ni spomenut potom.
Zato, druzi moji, kopja ka slomismo,
i zastupni boji6, ki većkrat razbismo,
s kojih nam slavan glas po svitu prosiva7,
da nam se svaki vlas poštenjem odiva,
da slavnijih dili vele ćemo biti!
da ki vas svit sili, s tim ćemo boj biti. (...)”
smić – hrabar
izbuja – iziđe
vas – sav
umiće – vješto
arvi smiće – bori hrabro
zastupni boji – mnoge bitke
prosiva – pronosi
Grupa 3
Zadatci 7. – 9. odnose se na polazni tekst.
Ivan Sergejevič Turgenjev, Očevi i djeca
Katja je nejasno naslućivala da on traži nekakvu utjehu u njenu društvu, i nije uskraćivala ni
njemu ni sebi bezazleno zadovoljstvo napol stidljivog, napol povjerljivog prijateljstva. Pred
Anom Sergejevnom nisu razgovarali međusobno, Katja se uvijek povlačila u sebe pod sestrinim
pronicavim pogledom, a Arkadij, kao što i priliči zaljubljenom čovjeku, u blizini predmeta svoga
obožavanja nije mogao obraćati pozornost ni na što drugo, iako mu je samo s Katjom bilo lijepo.
Slutio je da nije kadar pobuditi zanimanje Odincove za sebe; gubio je hrabrost i zbunjivao se kad bi
ostao s njom nasamo, a ni ona nije znala što da mu kaže, bio je premlad za nju. Naprotiv, s Katjom
se osjećao kao kod kuće; držao se prema njoj zaštitnički, nije ju priječio da iznosi svoje dojmove
o glazbi, o romanima, pjesmama i drugim sitnicama, ne zapažajući ili ne shvaćajući da te sitnice i
njega zanimaju. Katja opet njega nije priječila da tuguje. Arkadiju je bilo lijepo s Katjom, a Odincovoj
s Bazarovom, pa je obično bivalo tako da su se ta dva para, pošto bi neko vrijeme bila zajedno,
razilazila svaki na svoju stranu, napose u vrijeme šetnje. Katja je obožavala prirodu, a i Arkadij ju
je volio iako se to nije usuđivao priznati; Odincova je bila prilično ravnodušna prema prirodi, kao i
Bazarov. Gotovo neprestana razdvojenost naših prijatelja nije ostala bez posljedica – odnosi su se
među njima počeli mijenjati. Bazarov nije više razgovarao s Arkadijem o Odincovoj, nije mu više
ni zamjerao njegove „aristokratske manire”. Katju je, doduše, hvalio kao i prije, samo je govorio
da bi trebalo obuzdati njene sentimentalne sklonosti, ali je pohvale izricao na brzinu, a savjete
suhoparno. Uopće je kudikamo manje razgovarao s Arkadijem nego prije... reklo bi se da ga se
kloni, da se stidi nečega pred njim...
Grupa 4
Zadatci 10. – 12. odnose se na polazni tekst.
Ksaver Šandor Gjalski, Diljem Brezovice
Svaki dan sve više i više iščezavaju stari plemićki dvorovi, naše stare kurije. Prije kojih dvadeset
ili trideset godina nisi im se mogao ugnuti – a danas gleda oko nadesno, gleda nalijevo, a nigdje
da zamijeti one visoke strme krovove, one iznemogle crne zidove i one hodnike koji su zgrade
opasavali sa sve četiri strane. Danas bi sagriješio tko bi stoga jadikovao, ta čemu nas je onda
nadario moderni vijek racionalističkom filozofijom? Ali ipak ti je koji put tako teško oko srca kad vidiš
na mjestu starih dvorova i njihovih nepreglednih dvorišta jednolične suhe njive, po kojima se bijedni
seljak trudi da iskreše iz te zemlje žutice krajcarak1 ne bi li namirio porez i zakupninu. I u takav
čas kao da ti nešto nedostaje. Istina, nisu bile lijepe te naše kurije, ali napokon – mada su sirotice
bijedne u svoje stare dane naličile glavama u svjetlo zalutalih sova ili još većma obrazima starih
krezubih urgrostanta2 s ogromnim kapišonima3 iz dvadesetih godina – pored svega se toga čini,
otkad nema njih, da je nestalo također onoga duha koji je vjekove i vjekove čuvao samostalnost –
da je nestalo gnijezda u koje bi se vjetrom progonjeni sokolovi svagda mogli uteći bijesu bure, da joj
prkose.
Osim svega toga ne da se tajiti da nove kuće nikada neće osvojiti ni srdaca naših ni duša naših,
kako su to mogle stare kurije kad bi nas onako pod jesen sakupile u svoje tamne niske sobice, i
ondje nas zadahom mlada vina i mirisom pečenih purana uznijele u neki blagi bezbrižni zanos te
smo za kratak čas zapjevali dugu – beskrajnu pjesmu: „Pijmo anda, braćo, ma – doklem pukne
zorja!”
krajcar – vrsta novca
urgrostante – pratetka
kapišon – kapuljača
Grupa 5
Zadatci 13. – 15. odnose se na polazni tekst.
Antun Šoljan, Luka
U jednom kutu predvorja, odijeljen vrpcom razapetom između dva sivim minijem1 obojena stupa,
lokalni učitelj je drhtavom rukom, u malariji treme, strojio i prestrojavao desetoro djece, svježe
počešljane i oprane, raznih godišta i veličina. Iz Cotine pratnje izdvojio se jedan član Direkcije i dva-
tri puta zvučno pljesnuo rukama.
– Prilikom ovog svečanog otvaranja, čast mi je pozdraviti druga Cotu (mali srdačni pljesak) i sve
vas ostale koji ste zaslužni za ovu našu radnu pobjedu. Održat ćemo u to ime skroman prigodni
program, a poslije toga (dramatična stanka) bit će u prostorijama restorana narodno veselje i ples
(burni aplauz). Najprije, pjevački zbor naše škole otpjevat će vam... (dugo je razmotavao zgužvani
papirić koji je izvukao iz prsnog džepa)... pjesmu... pjesmu „Živio rad” (dva-tri neoprezna glasa su
rekla „živio”), pjesmu „Živio rad” od Ve Nazora.
Učitelj je dao glasom intonaciju i zamahnuo rukama iznad glava svoje prorijeđene pastve2, kao
da pred sobom ima simfonijski orkestar. To su bila sva djeca koja su preostala u Murvici. Postojala
je opasnost da se škola ukine. Učitelju je ovo bila posljednja prilika da se istakne.
U divljaka luk i strijela,
Željeznica, selo i grad...
odmutirao je zbor. Zatim je najstariji dječak autentičnim dalmoškim akcentom recitirao
„Khevenhiller” od Me Krleže, u vezi s građenjem festunga3 i nošenjem morta4, a onda je nastupila
pevaljka iz kantine u pratnji harmonikaša, s „karišikom5 naših narodnih pjesama”. I ona je profitirala
od graditeljske pobjede: već su je preoteli sezoncima u kantini i angažirali da trajno pjeva u hotelu.
Karišik je bio posebno dug. Najviše uspjeha kod publike imala je s pjesmama „Kuje Mujo konja
po mjesecu” i „Volga, Volga”. Kod posljednje pjesme publika se čak priključila pjevanju, uglavnom
basiranjem.
minij – pigment, upotrebljava se za zaštitu željeznih predmeta od korozije
pastva – duhovna zajednica
festung – utvrda, tvrđava
mort – žbuka
karišik – povezani niz narodnih ili operetnih arija
Grupa 6
Zadatci 16. – 18. odnose se na polazni tekst.
Gabriel García Márquez, Sto godina samoće
José Arcadio Buendía je spočetka igrao ulogu svojevrsnog mlađahnog starješine. Davao je
upute za sjetvu, i savjete za gojenje djece i životinja, i surađivao sa svima, čak i fizičkim radom, u
cilju napretka zajednice. Kako je imao najbolju kuću u mjestu, druge su sagrađene na njezinu sliku i
priliku. Sastojala se od pristojne, dobro osvijetljene dnevne sobe, blagovaonice na terasi s cvijećem
veselih boja, dvije spavaće sobe, dvorišta s divovskim kestenom, brižno uzgojenog povrtnjaka
i obora1 u kojem su u miroljubivoj zajednici živjele koze, svinje i kokoši. Jedine su zabranjene
životinje, ne samo u njihovu domaćinstvu, već u čitavom naselju, bili borbeni pijetlovi. (...)
José Arcadio Buendía, neprijeporno najpoduzetniji čovjek u selu, raspored je kuća osmislio tako
da je svaka imala jednako dobar pristup rijeci poradi opskrbe vodom, i ulice zacrtao toliko smisleno
da je svaka kuća u najvrućim satima bila podjednako izložena suncu. U samo nekoliko godina
Macondo se prometnuo u selo urednije i naprednije od svih koje je poznavao bilo koji od njegovih
tri stotine žitelja. Bio je zapravo sretno selo, gdje nitko nije premašivao trideset godina i gdje nitko
dotada nije umro.
Još u vrijeme osnivanja naselja, José Arcadio Buendía je posvuda postavio zamke i kaveze.
Zakratko je tkalcima, kanarincima, pčelaricama i crvendaćima napunio svoju, pa i sve druge kuće
u selu. Koncertni je pjev tih silnih raznovrsnih ptica postao toliko omamljujućim da je Úrsula uši
začepila pčelinjim voskom, kako ne bi izgubila osjećaj za realnost. Kada ih je po prvi put posjetilo
Melquíadesovo pleme, prodajući staklene kuglice protiv glavobolje, svi su se čudom čudili kako im
je uspjelo pronaći njihovo selo, zapretano u dubokom mrtvilu močvare; Cigani su priznali da ih je
vodio ptičji pjev.
obor – prostor za stoku
Grupa 7
Zadatci 19. – 21. odnose se na polazni tekst.
Pierre Corneille, Cid
HIMENA: ELVIRA:
Nijednu riječ mog oca ne tajiš ovaj tren? Prikazah srce koje za ljubav malo haje
Tvoj izvještaj je iskren, Elviro, otvoren? Pa niti nadu ruši, nit neku nadu daje,
Nit prijekim okom gleda, nit nježno povrh
ELVIRA: mjere,
Ah, sva sam razdragana, još i sad, nakon Već očev nalog čeka da muža izabere.
svega! To štovanje ga ganu. O, sav je pritom cvao!
On poštuje Rodriga – ko vi što ljubite ga, Jest, ustima je, licem čvrst dokaz za to dao.
Pa ako dobro vidim, ne prosudih li krivo, Opširnija da budem, to želje vaše traže,
On traži da tu ljubav i uzvratite živo. Pa čujte što u hitnji baš za vas troje kaže.
„Kći zna što traži dužnost, a oni su plemići.
HIMENA: Obojica su vjerni i smioni mladići,
Moj izbor mu se sviđa? Moj izbor godi njemu? I lako ih je prozret: vrlina im je ista.
Po čemu sudiš, draga, ponovi mi, po čemu? Sva pradjedovska hrabrost u očima im blista;
Pouči me još jednom: tu ima neke nade? Pogotovu te crte, što lik Rodrigov tvore,
Ne, još mi nije dosta – te riječi tako slade! O uzvišenom, čvrstom i hrabrom mužu zbore,
Sve, sve će biti malo, što kažeš kod te zgode. O domu koji dade tolike borce vrle,
Pokazati se javno! O, slatke li slobode! Gdje lovor-vijence djeca pri porodu već grle.
A što moj otac reče? Baš neće da se smire? I ocu mu je nekad svu hrabrost svijet priznavao –
Već revnuje1 Rodrigo s don Sanchom kod Dok bješe još u snazi, on bješe čudo pravo.
Elvire? I nabori na čelu – sve urezana djela –
Ti nisi valjda dala naslutit da sam ja Dokazuju tko bješe taj čovjek srca smjela.
Ma kojem od njih sada u duši sklonija. Vrline iste rese, ja mislim, i Rodriga,
I eto, kći će meni ugodit ljubeći ga.”
revnovati – brinuti se
Grupa 8
Zadatci 22. – 24. odnose se na polazni tekst.
Marijan Matković, Heraklo
HERAKLO u sredini scene osluškuje ti šinu: Što je? Zar je i tu netko umro? Šutnja. Pogled mu
bludi po prisutnima i tad se zaustavi na kipu: Možda si ti bolestan, pa zato svi šute? Ili se stide
što nisi skočio u vodu za onom malom iz Troje, pa od gađenja šute? A što bi bilo, moj brajko, da
si skočio, ha, što? Začas bi nestao pod vodom! Jer si kamen, potonuo bi do dna! Jer si kamen, ti
kameni gade, nestao bi i nitko te ne bi žalio! Nitko! Grubo, zapovjedno: Liha, zar ti nisam naložio da
tu kamenu neman izbaciš odavle? I što rade ovi kreteni pod tim kipom?
LIHA: Heraklo, oni ti se klanjaju. To je najnoviji istočnjački običaj kojim se izražava poštovanje.
Samo pred božanstvom se kleči.
HERAKLO: Kakvo poštovanje, kakvo klanjanje, što to brbljaš? I kakvo božanstvo te spopalo? (...)
I sutra, Liha, da si uklonio tog monstruma, razumiješ? Baci ga u ribnjak, da?! Kipu: Eto, vidiš, brajko,
sutra ćeš ipak i ti skakati. (...) Naglo se okreće: Šutnja? Što šutite? Zar je tu doista netko umro?
DEJANIRA: Tko bi umro, Heraklo?
HERAKLO: To se i ja pitam.
LIHA: Tu su pjesnici, Heraklo.
HERAKLO: Ne, oni sigurno nisu umrli. Oni su besmrtni, ti naši dragi miljenici Muza. Što ste se
tako stisli kao prestrašene ptice? Došli ste po novi materijal, po nove teme i motive, što? Pa zašto
niste interpelirali1 mog dvojnika iz kamena, možda bi vam on mogao nešto interesantno ispričati! Ili
ti, Dejaniro? Pa ti više znaš, neuporedivo više, o meni nego ja sam.
DEJANIRA: Oni su tebe čekali, Heraklo.
HERAKLO: Mene? Zar zaista mene? Prilazi Pjesnicima: Čekate li vi Herakla, sina Zeusova, ili
starca sa reumom i pokvarenim jetrima? Starca koji je danas mirno promatrao jednu djevojčicu kako
se utaplja.
interpelirati – uključiti u raspravu
Grupa 9
Zadatci 25. – 27. odnose se na polazni tekst.
Nives Opačić, Horugva nam ćuhta
Još dok sam nešto ispitivala studente kroatistike, brzo sam shvatila da im ni izričaji „oca hrvatske
književnosti” Marka Marulića, poput čuhtati se (mi kao da smo nedorasla nacija, pa ne možemo
ništa bez „očeva” ni u književnosti, ni u znanosti, pa onda ni u politici), baš i ne leže. Ni antologijska
pjesma Tina Ujevića Oproštaj, napisana jezikom koji želi oponašati onaj Marulićev, nije prolazila
ništa bolje. Kamen spoticanja bio je upravo završni stih pjesme: Korugva nam ćuhta; gremo, mi
puntari! Korugva/horugva vuče korijen još iz mongolskih vremena (orongo, zastava), (...). No moje
je studente još više zbunjivala ona druga riječ, ćuhta. Najprije su se čuli glasi da je to pogrešno
napisana riječ ćufta. Smisla, doduše, nema, no oni nisu vidjeli smisla ni u cijelom stihu. Bilo je
i takvih (kulinarskih) majstora koji su splitskoga začinjavca vidjeli kao travara, čovjeka koji bere
ljekovite ili začinske biljke, pa onda jelo (ćufte, okruglice od mljevena mesa; perz. kűften, istući,
satrti, smrviti) možda i nije sasvim izvan pameti. No pravi „znalci” odmah su ih poklopili: ćuhta je
opisni pridjev, dodatak imenici, kao npr. korak nam žustar, zemlja nam pusta i sl. (...)
Na jedini točan odgovor – da je ćuhta glagol – nitko nije ni pomislio. U početku moje nastavničke
karijere činilo mi se nevjerojatnim da to studenti ne znaju. Danas se više ničemu ne čudim. Svi smo
mogli vidjeti da npr. mlađahni natjecatelj u TV kvizu, tek izašao iz srednje škole, nikad nije čuo za
Krležin Povratak Filipa Latinovicza ili da student povijesti na kraju 4. godine studija nema pojma
da je Turke pod Klisom (1524.) pobijedio Petar Kružić. A nije morao odgovoriti namah. Mogao je
razmisliti, sjetiti se. No sjetiti se možeš samo ako si ikada što znao. Ako nisi, nemaš se čega ni
sjećati.
Grupa 10
Zadatci 28. – 30. odnose se na polazni tekst.
Anthony Saidy, Norman Lessing, Svijet šaha
Među umjetnicima isticao se Marcel Duchamp koji je isto toliko bio čuven među šahistima zbog
svojih mnogobrojnih doprinosa ovoj igri, uključujući tu oblikovanje šahovskih figura, nenadmašnu
garnituru džepnog šaha, povremena pisanja (poput svoje knjige o konačnicama koju je napisao
zajedno s Vitalyjem Halberstadtom), kao i za neumorno zanimanje i entuzijazam. Prije no što
se stalno nastanio u New Yorku, nastupio je za francusku olimpijsku momčad 1930. godine u
Hamburgu gdje je remizirao s američkim prvakom Frankom Marshallom. Time je Francuska završila
susret sa Sjedinjenim Državama neriješenim rezultatom. Duchamp je jednom rekao: „Svi su šahisti
umjetnici.”
Voltaire, Rousseau i ugledni britanski povjesničar Henry Thomas Buckle (jedan od najjačih
igrača svoga vremena) bili su odani privrženici šahu, kao i pisci Walter Scott, John Ruskin, Sinclair
Lewis i Vladimir Nabokov. Posebno je zanimljiv slučaj Charlesa Dickensa, gorljivog šahista, po
pričanju njegove protivnice Victorie Tregeàr. Kad god bi ga ona pobijedila, Dickens je zahtijevao
revanš. Oboje su naročito voljeli rješavati probleme ili, kako ih je Dickens volio zvati, „tvrde
šahovske orahe”. Jednom su proučavali jednu remis1 konačnicu u ponoć i to je navelo Dickensa
da zamišljeno umuje: „Zašto ne? Muškarac i žena predstavljaju na kraju krajeva, ravnotežu. Oni
su, kad se uzmu u obzir njihove zajedničke osobine, jednaki.” A zatim je nastavio: „Ona žena koja
najvećma zna, koja najvećma misli i koja najvećma osjeća, najveća je. Intelektualna naklonost
jedina je trajna ljubav. Ljubav koju nosi u sebi šahovska igra može matirati svakoga čovjeka i riješiti
problem života.”
remis – remi, neriješeni ishod šahovske partije
Grupa 11
II. Književnost — zadatci bez polaznoga teksta.
Grupa 12
III. Hrvatski jezik — zadatci bez polaznoga teksta.