Grupa 1
Zadatci 1. – 3. odnose se na polazni tekst.
Ikarov odgovor
Glas nemoći: Ikar:
– Nikada Ga nećeš dostići, ludove! – O dosadni glase! Pomisli li ikad
Zalud vežeš krila s tvojijem Dedalom Na prostora mjere, vremena eone1?
Kao stoti luđak, hiteć k Idealom!... I da u bezmjerju ne postoji n i k a d ?
Ostavi to glupo Sunce i te snove!
Tijelo, zemna koro! Što ću s tvojim prahom?
Vidiš zvijezde i planete: Mirno plove, Hajd da hvatam zvijezde, dok sve ljepše
Jednako daleko plavetnijem valom... zvone!
A ti si mi sličan baš anđelu palom, Ne mognem li rukom, dostić ću ih dahom!
Ne slušajuć mudar savjet, kad te zove!...
Ljubo Wiesner
eon – naziv za dugo razdoblje
A.
Grupa 2
Zadatci 4. – 6. odnose se na polazni tekst.
Jonathan Swift, Gulliverova putovanja
Otac mi imao dobarce1 u Nottinghamshireu, a ja mu bio treći od pet sinova. Kad mi bijaše četrnaest
godina, poslao me u Cambridge, u Emanuel College, gdje sam proboravio tri godine i marljivo se
bavio naukama; ali za mali je očev imutak moje uzdržavanje bilo preskupo, premda sam dobivao
vrlo oskudnu opskrbninu, te odem na nauk gospodinu Jamesu Batesu, odličnu ranarniku2 u
Londonu, u koga sam proveo četiri godine; pa kako mi je otac kadšto slao pomalo novaca, trošio
sam ih na izučavanje navigacije, matematike i drugih znanosti (...).
Od Batesa vratio sam se ocu; ondje sam, uz pomoć njegovu i strica mojega Johna, i nekih drugih
rođaka, stekao četrdeset funti i obećanje od trideset funti na godinu za moje uzdržavanje u
Leydenu; tu sam dvije godine i sedam mjeseci učio medicinu, jer sam znao da će mi to koristiti na
dalekim putovanjima.
Naskoro nakon mojega povratka iz Leydena preporučio me moj dobri učitelj, gospodin Bates, za
ranarnika na brodu Swallow (...).
Kad sam se vratio, odlučim nastaniti se u Londonu; na to me sokolio gospodin Bates, moj učitelj, te
me preporučio nekojim pacijentima. Unajmim stan u nekoj kućici u predgrađu Old Jewry; a jer su
mi savjetovali da se okanim momačkog života, oženim se gospođicom Mary Burton, drugom kćerju
gospodina Edmunda Burtona, trgovca pleteninom u ulici Newgate; sa ženom sam u ženinstvo dobio
četiri stotine funti.
Ali kako je moj dobri učitelj Bates umro za dvije godine, a ja imao malo prijatelja, počeo mi posao
nazadovati; jer savjest mi nije trpjela da se povodim za lošom praksom mnogih i premnogih svojih
kolega. Pošto sam se dakle posavjetovao sa ženom i sa nekoliko znanaca, odlučim opet krenuti na
more.
dobarce – mali posjed
ranarnik – kirurg
A.
Grupa 3
Zadatci 7. – 9. odnose se na polazni tekst.
Ivan Sergejevič Turgenjev, Čertophanov i Nedopjuskin
Otac Panteleja Jeremejiča naslijedio je već upropašteno imanje; on je opet isto tako mnogo
„žuiraoˮ1, a kad je umro, ostavio svom jedinom nasljedniku Panteleju založeno seoce Besonovo
sa trideset pet duša muškog i sedamdeset šest duša ženskog spola, te četrnaest desetina i jednu
osminu slabe zemlje u pustari Kolobrodovoj za koju, uostalom, nisu našli nikakve kupovnice među
pokojnikovim spisima. Mora se priznati da je pokojnik vrlo čudnovato propao; upropastio ga je
„ekonomski računˮ. Po njegovu shvaćanju, plemić nije smio zavisiti od trgovaca, građana i sličnih
„razbojnikaˮ, kako je sam govorio; uveo je kod sebe svakakve obrte i radionice: „i doličnije je i
jeftinijeˮ, govorio je, „ekonomski računˮ! Te se pogubne misli nije odrekao do kraja života; ona ga
je i upropastila. Ali se i nauživao: udovoljavao je svakom svom prohtjevu. Izme đu ostalih izuma,
napravio je jednom, prema svojoj zamisli, takvu golemu obiteljsku kočiju da se, usprkos složnim
naporima svih konja iz sela i njihovih vlasnika, na prvoj nizbrdici prevalila i raspala. Jeremej Lukič
(Pantelejev se otac zvao Jeremej Lukič) zapovjedio je da se podigne spomenik na toj nizbrdici,
inače se nije nimalo zbunio. Isto mu je tako palo na pamet da sagradi crkvu, razumije se, sam, bez
arhitektove pomoći. Popalio je cijelu šumu radi opeka, postavio golem temelj da bi mogao na njemu
sazidati i gubernijsku stolnu crkvu; podigao zidove, počeo graditi kube2: kube se sruši. On opet –
kube se i opet strovali; on treći put – kube se stropošta po treći put. Zamisli se moj Jeremej Lukič:
ovo nisu, misli, čista posla... umiješale se proklete čarolije... pa tek najednom zapovjedi da išibaju
sve babe u selu. Išibaše babe – ali kube ne sagradiše.
žuirao – uživao
kube – kupola
Grupa 4
Zadatci 10. – 12. odnose se na polazni tekst.
Eugen Kumičić, Olga i Lina
Gospođa Klara, Olgina majka, bila je udova. Muž joj, pokojni Gavro Milić, rodom iz Zagreba,
pošten i vrlo bogat trgovac, bio je kao mladić nekoliko godina u trgovini u Beču gdje se s Klarom
upoznao i vjenčao. Gospođa Klara bijaše činovnička kći i sasvim „moderno” odgojena. Olga je
bila jedinica ne odviše sretnoga braka. Bilo joj je već šest godina, a hrvatski još nije znala govoriti.
Starog je to Milića srdilo, te odluči da potraži Olgi odgojiteljicu, i to ne Njemicu ili Francuskinju, nego
Hrvaticu. Sreća mu posluži, te nađe poštenu i dobro naobraženu Karlovčanku. Bila je to vatrena
Hrvatica. Gospođa Klara nije je mogla trpjeti, no u kući je, srećom, Milić zapovijedao. Olga je voljela
svoju odgojiteljicu kao rođenu majku. Kad je Milić umro, bilo je Olgi upravo dvanaest godina. Malo
kasnije udade se njezina odgojiteljica za nekoga umirovljenoga graničarskog pukovnika. Godinu
dana poslije smrti Milićeve počela udova Klara polaziti plesove i upoznala se tako s barunom
Alfredom. Svijet je koješta brbljao, no ludo bi bilo paziti i obazirati se na sve što zlobni i besposleni
jezici čavrljaju. Gospođa je Klara željela da Olga na svaki način pođe za bogatoga baruna Alfreda.
Olgi bilo već blizu petnaest godina kad ju je majka počela nagovarati da bude što ljubaznija s
barunom. Ona ne bi prigovarala, šutjela bi i nasamu suze ronila. Da nije toga, Olga bi bila posve
sretna. Alfred nije imao ništa protiv Klarinih osnova, no njene kćerke nije ljubio. Glavna stvar bijahu
mu njezine hiljade. Nisu još bili zaručeni... to je zavisilo o volji Alfredovoj, jer mu je Olgina majka
nekako odviše ugađala.
Grupa 5
Zadatci 13. – 15. odnose se na polazni tekst.
Marcel Proust, Combray
Nema sumnje, one večeri kad me je onako blago držala za ruku i nastojala da zaustavi moje
suze, lijepo je lice moje majke još blistalo mladošću; ali baš mi se tada učinilo da ne bi smjelo biti
tako; njezina me srdžba ne bi bila toliko ražalostila koliko ta nova nježnost koju moje djetinjstvo
nije poznavalo; činilo mi se kao da sam bezbožnom i potajnom rukom u njezinu dušu urezao prvi
nabor i izazvao prvu sijedu kosu. Ta misao udvostruči moje jecanje i tada vidjeh kako mamu,
koja se nije sa mnom nikad upuštala ni u kakvo raznježivanje, najednom svladava moje ganuće i
kako se pokušava suzdržati da ne zaplače. Budući da je osjetila da sam to opazio, reče mi kroz
smijeh: – (...) Hajde, kad se već ni tebi, a ni tvojoj mami ne spava, nemojmo se dalje uzrujavati,
radimo štogod, uzmimo koju od tvojih knjiga. – Ali ja nisam ni jedne imao u sobi. – Da li bi te manje
radovalo kad bih već sada izvadila knjige koje će ti baka pokloniti za imendan? Razmisli dobro:
nećeš li biti razočaran kad prekosutra ništa ne dobiješ? – Bio sam, naprotiv, očaran, pa mama
ode po paket s knjigama, kome nisam kroz papir, kojim su knjige bile zamotane, mogao pogoditi
sadržaj, nego samo kratak i širok oblik, no koji je već pri tom prvom, iako površnom i zastrtom
pogledu, zasjenjivao novogodišnju kutiju s bojama i dudove svilce od lani. Tu su bile: Đavolja bara,
Nahoče François, Mala Fadette i Majstori zvonari. Poslije sam doznao da je baka najprije odabrala
Mussetove pjesme, jedan svezak Rousseaua i Indijanu; jer, premda je nevrijednu lektiru držala isto
tako nezdravom kao i bombone i poslastice, nije mislila na to da bi snažni duh genijev mogao na
sam duh djeteta imati opasniji i štetniji utjecaj nego što bi slobodan zrak ili vjetar s morske pučine
koristio njegovu tijelu.
Grupa 6
Zadatci 16. – 18. odnose se na polazni tekst.
Margaret Atwood, Penelopeja
Itaka nije bila nikakav raj. Nerijetko je vrijeme bilo vjetrovito, te često kišovito i hladno. U usporedbi
s onima na koje sam dotad navikla, plemenitaši su bili prilično ofucani, a premda je služila svrsi,
palača nije bila od onih kakve biste smatrali prostranima.
Otok je zaista obilovao stijenama i kozama, kao što su mi pričali kod kuće. No bilo je tu i krava,
i ovaca, i svinja, i žita za kruh, a u sezoni bi se pojavile kruške ili jabuke ili smokve; stoga je naša
trpeza bila dobro opskrbljena, a s vremenom sam se pomalo priviknula na taj kraj. Također, nije
bila mala stvar imati Odiseja za muža. Svi su se obraćali njemu, pa je dolazila sva sila što molitelja,
što onih kojima je trebao njegov savjet. Neki su čak znali doploviti iz dalekih krajeva kako bi se
posavjetovali s njim, budući da je bio na glasu kao čovjek koji umije razriješiti svaki zamršeni čvor,
iako u nekim slučajevima tako što bi svezao još zamršeniji.
Njegov otac Laert i njegova majka Antikleja u to su doba još živjeli u palači: majka nije još umrla,
izmučena motrenjem i čekanjem da se Odisej vrati i, naslućujem, vlastitim probavnim tegobama;
otac se još nije, očajan zbog sinovljeve odsutnosti, preselio u potleušicu i sâm sebe kažnjavao
obrađivanjem zemlje. Sve će se to zbiti nakon što Odisej bude godinama odsutan, ali tada još nije
bilo ničim nagoviješteno.
Moja svekrva Antikleja bila je suzdržana. Spadala je među one mrzovoljne i kisele, pa premda
mi je formalno izrazila dobrodošlicu, shvatila sam da nema dobro mišljenje o meni. Neprestano je
govorila kako sam jako mlada. Odisej je suho izjavio da će se ta mana s vremenom sama ispraviti.
Grupa 7
Zadatci 19. – 21. odnose se na polazni tekst.
Nebojša Lujanović, Orgulje iz Waldsassena
Rijetko kada bi uspjeli izbjeći onaj dio „tko bi što želio” i nabrajanje uvijek istih stvari, svatko sa
svojim popisom snova. (...)
Ćići bi se čudili i smijali, njegov san je bio nekako najteži – velika kuća i imanje na kojem bi radio
sam i za sebe, taj mu znoj ne bi bilo teško prolijevati. Za sada je živio za druge.
Stjepanu je bilo malo teže sanjati, sve njegove želje pretvarale su se u neki čudan i neodređen
san o bijegu, o ostavljanju svega iza sebe. Njegovi dani inače su bili ispunjeni malim bjegovima u
šale, podvale, sulude pothvate, priželjkujući onaj veliki i pravi. I njemu bi se smijali kao nekome tko
nije sposoban poželjeti nešto određeno.
Mirza je vicevima izbjegavao govoriti o tome, šaleći se na svoj račun, ali ispod toga izvirala je
želja da se sva njegova braća raspu svijetom, svatko sa svojim komadom sreće pod rukama, skinu
se majci s leđa i ostave njega da je dohrani do smrti. Onda bi ova kuća bila njegova... Spominjao je
često tu skalameriju1 od žutih nagriženih cigli, kao slijepac koji umjesto nje vidi nešto posve drugo.
Kada bi došao red na mene, lagao bih iz neke nelagode, pa čak i straha, o autima, kući, zemlji
na Vlašiću vječno okićenoj snijegom... a ustvari sam želio nešto drugo; nešto biti, a ne imati.
Maglovitiji san od Stjepanovog, iako sam mu se smijao. Postati netko, uzdignuti se iznad svega. Ne
znam.
A onda bi ostavili Broza za kraj, smijali se njegovim priprostim željama koje su se vezale uz
sve ono jeftino što smo mi već imali. Kako se samo gladnih očiju motao oko naših kućeraka, malih
baraka iz kojih se ljeti širio miris zagorenog mesa i zaprške. Smiješno je jer sve što je sanjao bilo je
tako obično.
skalamerija – starudija
Grupa 8
Zadatci 22. – 24. odnose se na polazni tekst.
Ivo Brešan, Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja
ŠIMURINA: Drugovi i drugarice! Vi svi znate da ja nisam ni učen ni školovan čovik. Ja se ne
razumim u te, kako bi reka, kulturne i prosvićene predmete, a jope nikako tija bi da vam stavim
tute jedan pridlog. Prije dvi godine bija sam u Zagrebu, kad me uno drug predsjednik posla da
zagrebačkoj „Vinarijiˮ prodam dvista ektolitara vina. I kad sam ja tako lipo svršija posal i potpisa sve
une formulacije šta i’ je tribalo potpisati, jedan mi drug iz „Vinarijeˮ veli:
„Aj ti, druže, s namikare večeras u tejatar.ˮ A tejatar, drugovi i drugarice, to vam je nika velika
kućetina di se svaku večer daje nika prestava, ki u nas tute za narodni praznik.
PRVI SELJAK: Pa jesi li iša?
ŠIMURINA: Vidi njega! Kako neću ići kad me čovik zove... i kad je un to reka, ja, ne budi lin, poša
s njima. I moj brte, da ste vi vidili toga čuda! Uša vam ja, a uno svitlo ki usrid bila dana od puste
letrifikacije šta je unutra. A svita ki u tri naša sela. I nike katrige1 šta skaču gorika udma čim se
digneš s nji’. Nema... stani – pani!
DRUGI SELJAK: A kako se zvala prestava?
ŠIMURINA: Čekaj, majku ti božju... jest... Pari mi se da se zvala „Omletˮ.
ŠKUNCA: Nije „Omletˮ, nego „Hamletˮ.
ŠIMURINA: Muči ti, učo, ne prikidaj me! Omlet ili Amlet, šta nije isti belaj? I eto, drugovi i drugarice,
ta mi je prestava ostala nikako u pameti, pa sam tija pridložiti da je i mi dajemo.
ŠKUNCA: Što! „Hamletaˮ da dajemo? Pa ti si lud! Ti ne znaš šta govoriš.
PULJO: Nemoj ti tako, druže učitelju! Neka si ti svršija škole, ti se tute, razumiš li me, nepravilno
postavljaš. Drug Šimurina samo pridlaže, a mi smo tute da bi taj pridlog, razumiš li me, stavili na
diskusiju.
katrige – stolice
Grupa 9
Zadatci 25. – 27. odnose se na polazni tekst.
Igor Mirković, Sretno dijete
Kako smo nabavljali ploče? Svatko od nas, klinaca, raspolagao je nekakvim čudnim,
misterioznim adresama u Engleskoj. Nitko nije znao točno objasniti što je ili tko na tim adresama, ali
kad god bismo dočuli da se u velikom svijetu pojavilo novo izdanje nekog od naših glazbenih heroja,
nekoliko stranih novčanica, pomno čuvanih za ovakve prilike, spakirali bismo u kuvertu i poslali ih
u nepoznato, provjerivši najmanje deset puta da se u adresi ispisanoj na kuverti nije omaklo neko
krivo slovo. Dva tjedna kasnije poštar bi doista donio ploču – Black and Blue Rolling Stonesa prva
je koju sam tako pribavio. Još se jasno sjećam neizdrživog iščekivanja kroz koje je valjalo proći
u tih četrnaest dana, dodatno otežanog stalno tinjajućom sumnjom da će me prevariti, uzeti moje
teško ušteđene novce, a ja im neću moći ništa, jer zapravo niti znam tko su oni, niti imam bilo kakav
dokaz da sam im ikada išta poslao. (...) No, za divno čudo, ploče bi na kraju uvijek stizale.
Drugi, znatno manje rizičan način bio je raspitati se kada netko od prijatelja ide u Trst ili Graz
i zaskočiti ga s narudžbom. (...) Od tako pribavljenih trofejnih primjeraka živjelo bi tjednima čitavo
susjedstvo, ploče bi kružile od ruke do ruke, presnimavale se do iznemoglosti.
Prilikom primopredaje blaga, oni zadrtiji među nama izvadili bi dragocjeni komad vinila iz
omotnice – pritom se površina ploče NIKAKO ne smije dotaknuti jagodicama, onome tko bi na
njezinoj sjajnoj površini ostavio masne otiske svojih prstiju, slijedila bi društvena ekskomunikacija
– i stručnim okom odmjerili najprije stranu A, pa stranu B, prstom ukazujući na oštećenja. Tim bi
se postupkom konstatiralo postojeće stanje. I bez suvišnih riječi podrazumijevalo bi se da se vinil
u istom stanju i bez novih ogrebotina ima vratiti natrag (u protivnom slijedi, kako smo rekli, izgon iz
kruga onih koji razmjenjuju ploče).
A.
Grupa 10
Zadatci 28. – 30. odnose se na polazni tekst.
Stribor Marković, Stablo Anne Frank
Divlji kesten nije naša samonikla biljka. On je samonikao na području Grčke, te dijelom Albanije,
Bugarske i Turske. Divlji kesten bio je biljka u nestajanju, nekoć proširen Europom povukao se
tijekom ledenog doba na svoje utočište na jugu. Kao i ginko, otkrili su ga ljudi. Smatra se kako je
austrijski ambasador pri tada već turskom Carigradu potkraj 16. stoljeća presadio prva stabalca u
Beč, a početkom 17. stoljeća presađuje se i u Pariz. Slavni turistički Jardin de Tuilleries1 u Parizu
prvi se mogao pohvaliti ukrasnim drvoredom divljeg kestena. Njegov uspon od tada bio je munjevit.
Prekrasni proljetni cvjetovi, oku ugodni listovi u obliku dlana, krasni smeđi plodovi u jesen, bio je
ljubimac europske parkovne arhitekture i proširio se cijelim svijetom. Uz ginko, jedan je od rijetkih
primjera biljaka koje su se raširile, a ne nestale, zahvaljujući čovjeku.
U 20. stoljeću otkrili smo i njegova medicinska svojstva. Svoje djelovanje mahom duguje
saponozidima. Saponozidi su velike molekule koje prepoznajete na – cesti. Kada se ujesen vozite
po lokvama uz drvored kestena, moći ćete zamijetiti pjenu na lokvicama. Osim zbog motornog
ulja, to je i zbog saponozida kestena koji se pjene. (...) No, oni nam u organizmu nisu bitni kao
deterdženti koji čiste. (...) Svi znamo kako je divlji kesten „lijek za vene”, odnosno za kroničnu
vensku insuficijenciju2, ali smo rijetko kada svjesni zašto djeluje. Biljka koja je svoj put započela iz
nemirnog Balkana i ambasadorskog Carigrada morala je, kao svaki pravi vješti, ali etični političar i
diplomat, balansirati s više mehanizama djelovanja. Jedan od njih je stezanje pretjerano raširenih
vena, venokonstrikcija. Drugi mehanizam je sprječavanje propadanja finih vezivnih molekula zbog
loše venske cirkulacije.
Jardin de Tuilleries – javni vrt u Parizu
insuficijencija – funkcionalna slabost nekoga organa
Grupa 11
II. Književnost — zadatci bez polaznoga teksta.
Grupa 12
III. Hrvatski jezik — zadatci bez polaznoga teksta.