Grupa 1
Zadatci 1. – 3. odnose se na polazni tekst.
Večer nad gradom
Firenze, Piazzale Michelangelo
Što te sputava, srce moje, da ne progovoriš iz Čuvajući oganj da ne zgasne med zidovima
dubínā Doma koji ostaviše muške ruke? Gledao sam
Kao orgulje skrivene u crnom lišću noći? Danas u San Lorenzu2 Zoru3 koju stvoriše
Noćas gledaš kako se odražava u Arnu1 red Ruke
svjetiljaka U tamnim tišinama mutnoga stoljeća;
Firentinskih. Zar nisi o tome davno sanjarilo Bez prestanka mislim na ruke te
U djetinjstvu, dok su nad glavom I ne mogu da vjerujem da su zaista
Drhtale zvijezde, u vinogradu? Mrtve. Mrtve ruke.
Noćas, gle! kako osjećaš vjetar što dolijeta s Oprostite mi, gospodine Michelangelo, što ja
Arna, Raskidane misli ređam nevješto u tihe
Sa rijeke koju gledaš otvorenim očima, rečenice.
A moglo bi je rukama grabiti kao vodu Vi možda već znate, da sam ja pjesnik iz
S potoka u Rastušju. U Rastušju je mati, Hrvatske
Moja mati, i moje sestre, i kuća. Jeste li Koji ne može da vjeruje da su vaše ruke
spremile Mrtve. Mrtve ruke.
Ljetinu, vas tri koje ste same Mislim na moje polje koje su neznane
Ostale kod starinske kuće mojih djedova Ruke požnjele; spavaj, srce moje,
San Lorenzo – crkva u Firenci
Arno – rijeka u Italiji, teče kroz Firencu 3
Zora – Michelangelov kip
I ne slušaj muziku u gostionicama,
I ne uzdiši, i ne plači nad rijekom
Sa svjetlima. Ruka će sigurno
Ugasiti svjetiljke. Spavaj.
Spavaj, srce moje. Vjetar, i zlato, i kosti.
I pepeo. Spavaj.
Dragutin Tadijanović
A.
Grupa 2
Zadatci 4. – 6. odnose se na polazni tekst.
Dante Alighieri, Pakao
Šimuna vrača nasljednici1 bijedni, Tabani gore svih tih nesretnika,
što božje stvari, određene za to, pa gležnjevima vrte, da bi speta
da s dobrima se vjere, blaga žedni užeta pukla od vrbe i lika.
za srebro samo svodite i zlato, Kao što biva kod masnih predmeta,
nek trublja sad o vašoj jekne bijedi, da plamen samo površinom gmiže,
jer treći rov je mjesto vama dato! tako i ovdje od prsti do peta.
Već se nad grobom popesmo, što slijedi, „Koga li ono, meštre, muka stiže,
na onaj dio grebena, što stoji pa se od društva jače trza svega,
nad rovom gore upravo po srijedi. i plam ga“, rekoh, „crveniji liže?”
Mudrosti višnja, mudro li sve skroji „Hoćeš li”, reče, „da te s ovog brijega
na nebu, zemlji i u carstvu tmine, ponesem dolje, gdje se slazi blaže,
i pravedni li sudovi su tvoji! ime i grijeh mu doznat ćeš od njega.”
U sivom kamu vidjeh svud šupljine, „Ja volim”, rekoh, „što je tebi draže;
sa strana, po dnu, kud god oči kruže, ti si gospodar; znaš, da te u svemu
a sve okrugle i iste širine. slijedim, a znadeš i što se ne kaže.”
Ne bjehu, mislim, veće niti uže Na četvrtom smo već bili bedemu,
nego u lijepom San Giovanniju2 mome, pa, skrenuv lijevo, silažasmo na dno
gdje popovima kod krštenja služe. usko i šuplje od rupa po njemu.
Ja jednu razbih, nije davno tome, S boka me dobri vođ tek skide, kadno
kad je udavit voda dijete htjela, na tlo me blizu rupe onog stavi
i sve se sumnje neka na tom slome! što nogama je plako tako jadno.
Iz svake rupe vire izvan ždrijela
do lista noge po jednog grešnika,
dok je unutra drugi dio tijela.
Šimuna vrača nasljednici – prodavači oprosta
grijeha, simonisti
San Giovanni – crkva u Firenci
Grupa 3
Zadatci 7. – 9. odnose se na polazni tekst.
Eugen Kumičić, Urota zrinsko-frankopanska
Negdje potkraj studenoga pošao je ban Petar u lov daleko od Čakovca, na zapadnu stranu
Međumurja. Dažd stao lijevati kao iz kabla, a on se navrati u Lapščinu, u dvorac baruna Locatellija
s kojim se odavna poznavao. Tu se slučajno sastao s grofom Erazmom Tattenbachom. Kasno po
večeri kad ostadoše nasamo, zametnuše razgovor o javnim prilikama u državi Leopolda I., pak
o Filipu IV., španjolskom kralju koji je umro one godine, ostaviv sina jedinca Karla II. Ovaj Karlo,
boležljiv i kržljav, jadno nedonošče, bio je posljednji Habsburgovac na španjolskom prijestolu.
Najbliži rođaci bili su mu austrijski cesar Leopold I. i Ljudevit XIV., jer su njihove majke bile njegove
tetke i jer je Ljudevitova žena bila njegova sestra. Druga Karlova sestra, Margareta, zaručila se s
Leopoldom I. Karlu su bile četiri godine.
Grof Tattenbach tužio se na bečke ministre koji da se ne staraju više ni za nasljedne austrijske
zemlje nego samo misle na nasljedstvo španjolskoga prijestolja, na veliku političku borbu između
Pariza i Beča poradi toga prijestolja. Grof je govorio:
– Turci će prekršiti mir, poplavit će Hrvatsku i provaliti u Štajersku, a u Beču misle samo kad će
umrijeti Karlo II...
– I Ljudevit XIV. nada se da će Karlo brzo umrijeti. Grofe, jeste li čuli da je Ljudevit XIV. predobio
za sebe Leopoldova ministra Auersperga?
– Jesam. Auersperg je neizmjerno tašt čovjek. Ljudevit XIV. pristao bi napokon i na diobu
Španjolske, ali da bude bolji dio njegov. On je obrekao Auerspergu kardinalski klobuk ako napravi
na korist Francuske tajni ugovor... – snizi grof glas.
– Auersperg je udovac, pa hoće da bude kardinal, da bude i u tome jednak Richelieuu i
Mazzarinu!
– Kneže, meni se vidi da će ministar Lobkowitz pomrsiti račune Auerspergu. Oba varaju kralja,
a kriju svoje zlo kao zmija noge.
– Nije lako desiti se na dobra konja, a kamoli na iskrena ministra.
Grupa 4
Zadatci 10. – 12. odnose se na polazni tekst.
Ksaver Šandor Gjalski, Perillustris ac generosus Cintek
Jožica pak našao se kasnije u svoje vrijeme opet u sličnoj protimbi1 sa sinom svojim Ermenegildom.
Nije zahtijevao od njega da bude salonski čovjek, ali je opet utuvio u glavu da od njega učini
čovjeka učena, nakrcana znanjem knjižnim. (...) Uopće je nejasno, kako je u Jožice proklijala ova
želja da mu sin postane učen čovjek. Ali takovih nejasnoća pun je sav ljudski život. I tko da ide
svačemu tražiti izvor i pravi povod? (...) Tek što se Gilček nešto priučio slovima, počeo je Jožica da
ga sili na beskrajno učenje dugih pjesama – latinskih. Držao on, da je „memoriranje” prvi uvjet da
se talenat razvije. I bijedno dijete moralo je da uči napamet čitava pjevanja Vergilova, a nije znalo
nijedne latinske riječi. Svakako će biti jedan od glavnih uzroka potonjoj silnoj mržnji Gilčekovoj na
svaku knjigu ova prva njegova muka u svijetu. Ova mržnja sakrivi da sa šesnaest godina nije dalje
došao od „gramatike”. No ne osvrće se Jožica na to. On je nakanio da mu sin bude „učena glava” i
držao ga u školi i zahtijevao od njega da uči latinski. A uto je nastao već ilirski pokret. Zacijelo bilo
ih je malo koji bi tako žedno u se srkali zahtjev iliraca da se hrvatski jezik uvede u javnost, kao što
je to činio naš Gilček. Ta otvarao mu se pred duhom sjajan i vedar vidik da će tako latinskog jezika
netragom nestati i on se ipak jednom škole riješiti. (...) Stari Jožica, bojeći se i onako iliraca, da će
mu kmete pobuniti i marvu2 čak oteti, sad ih još više zamrzi. I nastaše silne svađe među ocem i
sinom sve radi ilirštine, a kad je Gilček svakako htio da pusti školu, starac mu poslao u varoš svoga
„pandura” i taj je morao svaki dan pratiti mladog gospodina u školu.
protimba – protivljenje
marva – stoka
Grupa 5
Zadatci 13. – 15. odnose se na polazni tekst.
Vladan Desnica, Proljeća Ivana Galeba
Glas je međutim išao i širio se šapatom, šunjao se kroz mjesto kao pas bez gospodara, dopro
do u posljednje kuće u predgrađu, među ribarske žene i krezube starce što krpaju mreže, uvukao
se u uši i starim nagluhim bakama uz ognjišta. A žena se kretala posred zabrinutih lica ne pitajući
se za razlog toj zabrinutosti, čak je i ne primjećujući, ne uočavajući ni nastojanje ljudi da joj se
uklone, nastojanje koje je već poprimalo mučne, do opasnosti nategnute vidove. (...) Oko nje se
obrazovao mali pojas pustoši, gotovo vidljiv, kao izmeten zamahom metle uokrug. A ona se usred
tog kruga vrtila prirodno, čista od svake slutnje, bezbrižno, ležerno. I njeno se držanje svakog
doimalo odnekud čudački, neodgovorno. Činila im se luda: gle: sin joj tamo leži mrtav – a ona baza
po mjestu, zaviruje u ribarnicu, razgovara o koječemu s dućandžinicom na pragu, zadirkuje Vinku
da joj je momak u svijetu našao drugu curu; (...)! Pučke žene gledale su je crnim očima: svaka
njena riječ, svaka njena kretnja činila im se sablažnjiva, gotovo bestidna. I ja sam je sâm gledao sa
snebivanjem. Istina, ona ne zna što se dogodilo. Ali to što se dogodilo – to je stvarnost. (...) I činilo
mi se da bi ta stvarnost, ta objektivna stvarnost, ipak na neki način morala biti pretežitija, jača od
tog krhkog fakta što sirota majka za tu stvarnost ne zna. Međutim, ne! Taj krhki fakat bio je jači,
kudikamo jači! I tad sam pomislio: vidi! nije tu važan sam fakat, ono što se gore u planini dogodilo,
ono što jest: važno je naprosto to da li majka za taj fakat zna ili ne zna. Sve je u tome, samo u tome.
Eto, naša sreća, katkad i sama naša egzistencija, počivaju na tako krhkoj, tako nesuštastvenoj1
grančici.
nesuštastven – nebitan
Grupa 6
Zadatci 16. – 18. odnose se na polazni tekst.
Ranko Marinković, Karneval
Dovoljno je možda napomenuti samo da je prijateljstvo doktora i magistra bilo vrlo nalik na
ono legendarno i gotovo nevjerojatno prijateljstvo Oresta i Pilada i da su oni bili kadri, štono
se kaže, i život dati jedan za drugoga dok je općina bila u rukama onoga trećega, koji je bio
počeo s nekakvom gradnjom poljskih putova, s nekim kulucima1 i prirezima, pa doveo i drugoga
liječnika, „općinskogaˮ, a počeo se prijetiti čak i općinskom apotekom. Njega su tada dva prijatelja
zajedničkim snagama oborila, no taj pad kao da je povukao za sobom (kako to često biva) i njihovo
prijateljstvo. Dva se prijatelja odjedanput ljuto zavadila. Magister napustio doktorovu stranku,
prešao protivnicima, s njima osvojio općinu, doktora satjerao u kozji rog ili opoziciju, što je svejedno,
i vladao suvereno i slavno preko četiri, čak gotovo i punih pet godina. Osnovao „Društvo za
poljepšavanje gradaˮ i izabrao mu za predsjednicu svoju ženu, a šjora Barbara je bila tako debela
i ružna, da joj je i samoj bilo potrebno jedno „Društvo za poljepšavanjeˮ. Uglove škole i crkve te još
neka javna mjesta dao je polijevati karbolom2 (koji je općina kupovala u njegovoj apoteci), propisao
je obavezno cijepljenje protiv boginja, tifusa, dizenterije, tuberkuloze i ostalih infekcioznih bolesti
vakcinama iz svoje apoteke, sadio paome3 i oleandre4 po obalama i trgovima (paome je dobavljao
iz rasadnika svoga tasta), naredio nažigaču općinskih fenjera strogo pridržavanje propisa o paljenju
fenjera u noćima bez mjesečine, osnovao općinsku glazbu, diletantsku grupu, nogometni klub,
uredio kupalište – jednom riječi, učinio mnogo dobra građanima našega maloga grada, a u tom
dobru i sam uživao, kad... a što da se i govori – došli izbori i doktor ga izbacio iz sedla!
kuluk – radna obveza
karbol – dezinfekcijsko sredstvo
paoma – palma
oleandar – ukrasna biljka
Grupa 7
Zadatci 19. – 21. odnose se na polazni tekst.
Euripid, Elektra
Seljak (Pratnji)
Hej! Kakve to na vratim’ vidim strance ja? Vi, sluge, nos’te prtljag k meni u kuću!
A po što došli mom kućerku seljačkom? (Orestu i Piladu)
Il’ traže, trebaju li mene? Ružno je Ne kratite se, kada dragi dođoste
Za ženu stajat među ljudma mladijem. Od draga! Ako jesam i siromah ja,
Elektra Zacijelo neću ćud pokazat prostačku.
O meni, dragi, nemoj sumnje gajit ti! Oresto
Riječ – istinu ćeš saznat. Ko glasnici mi Oj, boga t’, je li to muž, braka što se tvog
Ti stranci stigli, – od Oresta nose glas. Sveđ čuva, – neće da Oresta obruka?
Al’, stranci, dajte riječi te oprostite! Elektra
Seljak Jest, taj se mužem zove meni, jadnici.
Što kažu? Zar je živ još, gleda l’ svjetlo, dan? Oresto
Elektra Ah!
Po riječi bar, – a kažu, što im vjerujem. Za plemenitost nema znaka jasna baš,
(...) Jer prevrat se u ćudma ljudskim znade zbit,
Seljak U plemenita oca sina vidjeh već
A s kakvim došli glasom od Oresta tvog? Nitkova, a u rđe djecu čestitu;
Elektra U duši gavanovoj1 vidjeh gladnu glad,
Njih posla on, da vide moju bijedu svu. U tijelu uboškome zlatno srce, ćud.
Seljak Pa kako ćeš razabrat, pravo sudit to?
Pa vide jedno, – drugo valjda reče im? Po blagu? Loša suca sebi uzet ćeš.
Elektra (...)
Ta znadu, – ništa baš im ne zatajih ja. Al’ sinu Agamemnonovu za volju –
Seljak Mi rad njeg došli – bio tu il’ ne bio.
Pa zašto davno vrata ne otvori im? Ded poziv prihvatimo! Sluge pod krov taj
Ded uđ’te pod krov! Mjesto riječi lijepijeh Unići nam je! Bio mi siromah taj
Vi dare primit ćete, moj što krije dom. Domaćin bolji, draži, no bogataš je!
gavan – bogataš
Grupa 8
Zadatci 22. – 24. odnose se na polazni tekst.
Antun Šoljan, Galilejevo uzašašće
ŽENA: Signor Galilei, imate posjetioca.
GALILEI: Posjetioca? U ovo doba?
ŽENA: Da. Neće da kaže kako se zove. (Povjerljivo.) Ali veli da ima posebnu dozvolu Kurije1.
Jao, Bože, kako vam samo soba izgleda od ovih silnih papira! A i vi sami, majko moja, kao da se
nitko o vama ne brine. Stalno samo ležite pa ležite... A tako ugledan neki gost. Dajte, pripremite se
malo prije nego ga pustim.
GALILEI: Pripremati se treba samo za onog posljednjeg i najuglednijeg.
ŽENA: Da. Neće da kaže kako se zove. (...)
GALILEI: Dakle, i moj gost i moj prijatelj, a sve to s posebnom dozvolom Kurije.
ŽENA: Tako je rekao: s posebnom dozvolom. Ja ga ne poznam: ne skida kukuljicu s glave.
Vidim samo, redovnik je. Želite da ga sad uvedem?
GALILEI (stenjući): Slutim da bi on ušao, želio ja to ili ne želio. Što ćemo (stenje), treba ustati.
Zatvorenik ne može birati ni goste ni prijatelje.
ŽENA: A što kukate stalno? Kakav ste mi vi, signor Galilei, zatvorenik? Kako vas nije sramota:
toliki trunu po tamnicama, a vi u ovakvoj kući da ste zatvorenik! Pa meni je sâm gospodin poslanik
naložio da vas okružim NAJVEĆOM pažnjom, da vas njegujem i hranim kao da ste NAŠ.
GALILEI: Takvom se pažnjom okružuju i guske, kad ih tove za klanje.
ŽENA: Ali gospodin poslanik je vaš istinski prijatelj... on je tako dobar i pažljiv domaćin...
GALILEI: Prisilni gostoprimac prisilnoga gosta. E, draga moja, sada je i on sam gost u vlastitoj
kući. Svi su ovih dana u Italiji gosti, u kratkim posjetama Zemlji. (Promijenjenim glasom:) Hajte,
uvedite ga, kad se ionako ne može drugo.
ŽENA: Evo, evo, sad ću... (Koraci žene, otvaranje vrata s jednakom škripom.) Izvolite, časni
oče. Gospodin Galilei će vas primiti. (Povjerljivo:) Oče, nemojte dugo ostajati. On je vrlo umoran.
Znate, godine su to. I onda sve nepravedne optužbe...
Kurija – Crkva
Grupa 9
Zadatci 25. – 27. odnose se na polazni tekst.
Veselko Tenžera, Djetinjstvo kao zalog književnosti (Ivan Kušan)
U našemu vremenu kad je čovjek sebi samome pripremio grandiozni škripac djetinjstvo se ne
pojavljuje samo kao stanje u kojemu imademo malo godina i puno mašte, nego kao i stanje duha
u kojemu još nismo iskoristili neke svoje najjadnije mogućnosti; stanje raspuća sa slijepim ulicama
starenja i smrti, mržnje i svagda istih sukoba. U začaranom biološkom krugu djeca žele odrasti,
a odrasli žele vratiti šanse djetinjstva: poezija je medij koji još dopušta poneki idealan susret
željenoga i mogućega. Proustova ili Rilkeova genijalna poetska inventura djetinjstva stvaralačke su
pustolovine koje neurotizmu našega vremena odškrinjuju vrata beskraja. Drugi pisci pak nastoje
da ne tretiraju djetinjstvo kao retrospektivu u kojoj traže „izgubljeno vrijeme” i izgubljenu puninu
postojanja, nego kao perspektivu i materijal svojega stvaralaštva. Zovemo ih neadekvatno dječjim
piscima, misleći pri tom više na armiju nedarovitih pisaca koji infantilnim izričajima kompenziraju
odsutnost istinskoga nadahnuća, pišući o djetinjstvu, a ne iz djetinjstva.
Ivan Kušan (1933.) autor je niza knjiga proze u kojima je djetinjstvo perspektiva i materijal
književnoga djela. Njegovi mali junaci, iako zarobljeni u urbanim steznicima, postaju nosiocima
uzbudljivih pustolovina. Pisac, naime, odabire u njima one najvitalnije nagone (istraživanje, otkriće,
borbu za afirmaciju, san o herojstvu, želja da stvarnost poprimi oblik sna itd.) i smješta ih u
atraktivne pripovjedne strukture (na primjer kriminalistički roman). Nisu to, dakle, više pedagoške
književne vodice kojima želimo neposlušnu djecu učiniti poslušnim i dobrim građanima, nego
realizacija bogatstva dječjeg svijeta koji samostalno egzistira naspram svijeta odraslih, u mnogo
čemu bogatiji i inventivniji od njega.
I upravo u srazu tih dvaju svjetova Kušan smiono zacrtava granice i prednosti svojega izbora.
On je realističan kad opisuje trapave i sumnjičave očeve, pomalo romantičan kad opisuje majke i
osamljene starce, ali nenadmašan kad vodi svoje male junake labirintima njihova istraživačkoga
duha.
Grupa 10
Zadatci 28. – 30. odnose se na polazni tekst.
Adriano Del Fabro, Proces cijepljenja
Ono što se u prirodi često dogodi samo od sebe predstavlja jednu od komercijalno najvažnijih
aktivnosti u voćarstvu i cvjećarstvu, koja ponekad daje doista nevjerojatne rezultate.
Cijepljenje je oblik nespolnog razmnožavanja biljaka, dakle razmnožavanje bez razmjene genskog
materijala. Cijepljenjem se spajaju dijelovi dviju različitih biljaka, a dobiva nova biljka koja ima
identične genske osobine kao biljka od koje će biti stvorena njezina krošnja. Biljni elementi koji se
koriste pri cijepljenju nazivaju se bionti, a to su podloga (hipobiont), koja daje donji dio i korijenje, te
plemka (epibiont), koja daje gornji dio. Biljka koja se razvije iz plemke zove se cijep.
ZAŠTO CIJEPITI?
Cijepljenju se pristupa ponajprije za razmnožavanje biljaka ili stabala, ali više od svega voćaka
koje čuvaju genske specifičnosti varijeteta, koje bi se prilikom razmnožavanja sjemenom
neizbježno promijenile. Cijepljenje osim toga omogućuje, a to je i najvažnije, poboljšanje
proizvodnje i kvalitetom i kvantitetom ili mogućnost predviđanja proizvodnje. Cijepljenje je važno
i za razmnožavanje sterilnih varijeteta ili mutacija, kao i za mogućnost razmnožavanja cijenjenih
varijeteta u za to manje povoljnim klimatskim ili terenskim uvjetima korištenjem podloge koja se
može prilagoditi tim uvjetima. Konačno, cijepljenje je dobro sredstvo za borbu protiv parazita jer je
podloga vrlo često starija sorta od varijeteta koji se uzgajaju, genetski slabijih. Otpornost podloge
na mnoge bolesti i parazite vidi se, primjerice, pri upotrebi podloga američkih vrsta vinove loze koje
ne napada filoksera (trsova ušenka), bolest koja sustavno uništava europske sorte.
Osim svega ovoga, cijepljenje se izvodi i za postizanje veće razgranatosti krošnje i kad se
pokušavaju popraviti oštećenja koja sprječavaju normalan protok biljnoga soka (cijepljenje na most),
čime se drvo spašava od prijevremene smrti. Moguće je također cijepiti biljke da bi se promijenio
star i neproduktivan varijetet: za to se primjenjuje tehnika ponovljenog cijepljenja.
Grupa 11
II. Književnost — zadatci bez polaznoga teksta.
Grupa 12
III. Hrvatski jezik — zadatci bez polaznoga teksta.