Grupa 1
Zadatci 1. – 3. odnose se na polazni tekst.
Ljetno podne
Osjećam sunce u mozgu, kako me pali i žeže, Gore se daleke plave, kroz lišće trešnji i lijeskâ
a hodajuć u želucu pljuska bljutava voda. planduju ovce u kupu, klikće pastirka hitra,
Udišem mirise vrele plastova sijena što leže kljune ih po vuni mekoj, odleti do žarkog pijeska,
ispod blijedoplavog i vrućeg nebeskog svoda. a vreli uzdah vrh žita stalno na nebu titra.
Gladuša1 suha se žuti. Žito pritisla omara2, Ruše se obrovi4 mirno. Tišina svuda se širi,
a trava blijeda od suše runi se3 tek i gine. kroz travu čuje se disaj i vlas se vidi plava,
Sjena je tanka i gdjegdje bljedilo umorno šara. a drenak5 prosiplje sjenu, dok iz njeg obješen viri
Nebo je vrelo sve bljeđe i kao bez visine. tobolac, kosa i šešir – umoran kosac spava.
Ivan Goran Kovačić
gladuša – vrsta biljke
omara – žega 4
obrov – jarak, opkop
runiti se – mrviti se 5
drenak – grm s kiselo-trpkim plodom
A.
Grupa 2
Zadatci 4. – 6. odnose se na polazni tekst.
Adolfo Veber Tkalčević, Nadala Bakarka
Anđulina je rodom Mlečanka koja je često sa svojim mužem na trabakulu1 dolazila u Bakar da o
Margaretinskom sajmu, glasovitu u cijeloj onoj primorskoj strani, prodaje tanjire, zdjele, vrče i vrčiće
od porculane što se ondje navalice kupuju. Bila je krasna kano anđeo, odakle joj je i ime poteklo; a
da je morala i bogata biti, možeš slutiti po jakoj trgovini koju joj je muž po onih stranah a i drugdje
po Italiji tjerao. Poslije muževe smrti koja ju je zatekla još u cvatućoj dobi, pokupi svoj imetak pa
se preseli u Bakar gdje joj je osobito omilio veseli život kakov je o sajmu sastajala, i možda jaki,
žustri i srčani Bakrani s kojimi je mnogu ugodnu uru provela. U Bakru otvori štacun za jestivo2, ter
su veliku prođu imali osobito makaruni koje je nabavljala iz Italije. Od dugoga vremena dolazili bi
krasnoj štacunarici mladići bakarski da u šali probave koji časak. Vatrenošću i ljubeznošću postade
ona ljubimicom mladićah koji bi se među sobom natjecali tko da joj osvoji srce. Ali među ostalimi
svojstvi odlikovala se je osobitom umnošću i razboritošću kojom bi o najtežih stvarih temeljito sudila
i u najzamršenijih pitanjih razborito svjetovala. Ovo posljednje svojstvo, sakriveno očima površnih
mladića, udari osobito u oči zrelomu mužu Franji Smokvini, pomorskomu pisaru, čovjeku lijepu i
snažnu, koji bi poslije smrti svoje žene koja ga je u porodu ostavila, ocem naše Nadale, s mladići
dolazio u štacun. Slika nađe priliku ter se Franjo priženi Anđulini. Čim se tom ženidbom zabuši vrelo
zabavah za mladiće, prestadoše oni dolaziti, pa s njima izostadoše pomalo i kupci, ter se Anđulina
skoro vidi prisiljenom obustaviti jalovo trgovanje, pa pokupivši ostanke svoga imetka, kupi kućicu na
Lokaju i vinogradić na Rebrih.
trabakul – manji brodić
štacun za jestivo – prodavaonica hrane
A.
Grupa 3
Zadatci 7. – 9. odnose se na polazni tekst.
Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Idiot
Sve tri djevojke Jepančine bile su zdrave gospođice, jedre, divnih pleća, jakih grudi, snažnih ruku,
gotovo kao u muškaraca, te su dabome, prema svojoj snazi i zdravlju, voljele katkad dobro se
najesti, što nisu nikako niti htjele kriti. Mamica njihova, Lizaveta Prokofjevna, zamjerala je ponekad
iskrenosti njihova apetita, ali kako su neka njezina mišljenja, unatoč svemu vanjskomu poštovanju
s kojim su ih primale kćeri, zapravo već odavno izgubila nekadašnji, neosporivi ugled među
njima, i to toliko da je složni zbor triju djevojaka sve odreda započeo nadvladavati ta mišljenja,
to je i generalica poradi svojega vlastita dostojanstva počela smatrati udobnijim ne prepirati se,
nego popuštati. Istina, često nije htjela slušati i nije se pokoravala odlukama razbora; Lizaveta je
Prokofjevna svake godine bivala sve hirovitija i nestrpljivija, postala je čak i neka čudakinja, no
kako joj je pri ruci ostao jako pokorni i priučeni muž, to se sve ono izlišno što bi se skupilo izlijevalo
obično na njegovu glavu, a onda se opet uspostavljao sklad u obitelji i sve je teklo da ne može
biti bolje. Ali generalica nije ni sama gubila apetit, i obično bi u pola jedan zajedno s kćerima
sudjelovala u obilnom doručku koji je gotovo nalikovao na ručak. (...)
Toga jutra, kad je počela naša pripovijest, cijela se obitelj skupila u jedaćoj sobi, očekujući generala
koji je obećao da će doći u pola jedan. Da je zakasnio samo za časak, odmah bi poslali po njega;
ali je došao točno na vrijeme. Kad je pristupio pozdraviti se sa suprugom i poljubiti joj ručicu,
primijeti na njezinu licu nešto osobito. Još jučer je doduše slutio da će danas baš i biti neka „zgoda”
(kako je običavao govoriti) te se sinoć, kad je već htio zaspati, uznemirivao zbog toga, ali se sada
ipak usplahirio.
Grupa 4
Zadatci 10. – 12. odnose se na polazni tekst.
Janko Polić Kamov, Odijelo
– Na, tu imaš jedno odijelo gotovo još novo. Uzmi, ja ga ne trebam.
Uzeh, zahvalih i pođoh svojoj kući. On me voli; nema ni djece ni žene; ne radi ništa; živi od rente,
a vidi, da ja kuburim1, da učim uvijek, da bih trebao ženu i da možda imam već za nevolju i dijete
– i ovako je rekao u sebi: „Zašto da mu ne pomognem? Najposlije sam mu rod; a dečko uči, nije
glup, slabo se hrani, piše pjesme i nosi se kao prosjak.” A ja rekoh u sebi: Nije loše! Imam odijelo,
pravo, gospodsko odijelo! Ne ću morati prolaziti kao nevino osuđeni kroz sažalne poglede znanaca
i prezir neznanaca. Štaviše! To je prekrasno! Eno, sinoć dokazivah u kavani nekoj gospodi, da ne
volim kinematografa radi prostote sižeja i grubosti zapletaja, što ne može podnijeti moje istančano
umjetničko čuvstvo i primijetih odmah, da oni tu istančanost čuvstva dovađaju u savez s mojim
istančanim turom. Tako na šetalištu prateći koju gospođicu primoran sam poput nespretnjaka šutjeti;
jer ja u govoru gestikuliram, a ako raširim ruke, rukavi mi postanu tako kratki (nosim bratovo odijelo),
te bi udarili u oči i da imam manšete. K tome mi je odijelo uopće prekratko: ako se uspravim kako
to dolikuje mojoj dobi, vidi mi se neoprana košulja i da zadržim naravni odnošaj između prsluka i
hlača, moram se sasma skutriti i onda ljudi vele: „Ide ko starac”.
Tako se ja priučavam ugrbljenome stasu i staračkome kroku2 i počinjem vjerovati, da upadam u
marazam3 i da moja mladost rapidno prolazi.
(...)
Obukoh novo odijelo i pun poleta izađoh. Šešir i cipele malo distonirahu4, ali šešir se u pristojnim
lokalima skida, a noge se ne turaju susjedima pod nos. Upravih put u kavanu.
kuburiti – životariti
krok – korak
marazam – oronulost, uvenulost
distonirati – biti neusklađen
Grupa 5
Zadatci 13. – 15. odnose se na polazni tekst.
Alice Munro, Drvena konstrukcija
Lionel se na brijeg uspinjao visokim, staromodnim biciklom – u vrijeme kad se valjda nitko osim
djece nije vozio biciklom. Obično se nije presvlačio iz odjeće u kojoj je išao na posao. Tamne
hlače, bijela košulja koja je uvijek djelovala musavo i iznošeno oko manšeta i ovratnika, neugledna
kravata. Kad su išli na predstavu Comédie Française, tome je dodao sako od tvida koji mu je bio
preširok u ramenima i prekratak u rukavima. Možda nije imao druge odjeće.
„Radim u bescjenje”, rekao je. „I to ne u vinogradima Gospodinovim. Nego u dijecezi1
nadbiskupovoj.” I: „Katkad mislim da sam u Dickensovom romanu. A smiješno je što uopće ne volim
Dickensa.”
Govorio je glave nagnute na jednu stranu, najčešće, pogleda uprta u nešto maleno iza Lornine
glave. Glas mu je bio tanak i hitar, katkad piskav od nekog nervoznog ushita. Sve je izgovarao
kao da se pomalo čudi. Pričao je o uredu u kojem je radio, u zgradi iza katedrale. O uskim visokim
gotičkim prozorima i politiranom2 drvu (koje bi svemu moralo dati crkveni ugođaj), vješalici za šešire
i stalku za kišobrane (koji su ga zbog nekog razloga ispunjavali dubokom melankolijom), tipkačici
Janine i urednici Crkvenih novosti, gđi Penfound. O povremenim ukazanjima fantomskog, duhom
odsutnog nadbiskupa. Vodila se neriješena bitka oko vrećica za čaj, između Janine, koja ih je
rado rabila, i gđe Penfound, koja nije. Svi su nešto potajno grickali i nisu to nudili ostalima. Janine,
recimo, karamele, dok je Lionel volio ušećerene bademe. Što je bio tajni užitak gđe Penfound, nisu
otkrili ni on ni Janine jer gđa Penfound uopće nije bacala ambalažu u koš za smeće. Ali vilica joj je
neprestano krišom žvakala.
dijeceza – područje biskupije
politiran – premazan ukrasnim i zaštitnim slojem
Grupa 6
Zadatci 16. – 18. odnose se na polazni tekst.
Carmen Domingo, Gala – Dalí
Dalí je u Velikoj Jabuci1 imao više uspjeha nego što su mogli zamisliti. Zbog jedne je Galine ideje
završio u zatvoru, a to ga je dovelo na naslovnice svih novina.
Luksuzna ga je njujorška robna kuća Bonwit Teller angažirala da uredi dva njihova izloga. Dalí i
Gala radili su cijelu noć, oblažući starinsku kadu crnom ovčjom vunom. Zatim su je napunili vodom
iz koje su izranjale ruke od voska, držeći ogledalo. Sljedećeg su dana prošetali Petom avenijom
kako bi promatrali reakcije Njujorčana. Robna je kuća primila brojne pritužbe na voštanu lutku u
prozirnoj spavaćici, koja je bila postavljena kao da se sprema ući u kadu, pa je uprava odlučila
cenzurirati Dalíjev rad, čednije odjenuvši lutku. Dalí je poludio kad je to vidio. Poslao je po Galu,
koja se u međuvremenu vratila u hotel. Zatim je gurnuo kadu prema staklu izloga, koje se od udarca
razletjelo u milijun komadića, pa je Dalí zajedno s kadom izletio na ulicu. Onuda je upravo prolazio
jedan detektiv, koji ga je uhitio pod optužbom za hotimično nanošenje štete. Gala je stigla nekoliko
minuta kasnije, spremna iskopati oči svima koji joj se nađu na putu. Slijedila je policijski auto do
policijske postaje, a zatim mirno sjedila uz Salvadora, dok je on jeo slatko od krušaka i pio mlijeko.
Dežurni je sudac bio naviknut ophoditi se s gangsterima i lopovima, a ne sa čudacima, pa je odlučio
odbaciti optužbe i poslati Dalíja kući, savjetujući mu pritom da pripazi na ponašanje.
– To su neke od privilegija u kojima uživaju temperamentni umjetnici. – rekao je sudac, ne
pridajući previše važnosti njegovom ispadu.
Vijest o Dalíjevom pothvatu smjesta je preletjela preko Atlantika. Stigavši u Francusku, nije
izazvala podsmijeh, nego zavist zbog pažnje koju je privlačila njegova umjetnost.
Velika Jabuka – New York
Grupa 7
Zadatci 19. – 21. odnose se na polazni tekst.
Elena Ferrante, Mučna ljubav
Zgrada mi se nikada nije svidjela. Uznemiravala me poput zatvora, suda ili bolnice. Majka je pak
bila zadovoljna: bila joj je dojmljiva. Zapravo je bila ružna i prljava počevši od velikih ulaznih vrata
koja bi netko uredno obio svaki put kad bi upravitelj dao popraviti bravu. (...)
U dugom mračnom prolazu koji vodi do unutarnjeg dvorišta danju je uvijek netko boravio: studenti,
prolaznici koji čekaju autobus čija je postaja udaljena tri metra, prodavači upaljača, papirnatih
rupčića, pečenih kukuruza ili kestena, turisti koji se sklanjaju od vrućine ili kiše, smrknuti muškarci
svih rasa koji vječito proučavaju izloge koji se protežu na ta dva zida. Potonji su uglavnom kratili
vrijeme čekanja tko zna čega promatrajući umjetničke fotografije vremešnog fotografa koji je
u zgradi imao svoj studio: mladence u svečanoj odjeći, nasmiješene i ozarene djevojke, drske
mladiće u odori. Prije mnogo godina nekoliko je dana ondje bila izložena i Amalijina fotografija za
dokumente. Ja sam naredila fotografu da je ukloni prije negoli moj otac prođe onuda i poludi pa
porazbija izlog. (...) Žurno sam ušla u dizalo. Bilo je to jedino mjesto u zgradi koje mi se sviđalo.
Uglavnom nisam voljela te metalne sarkofage koji se brzo penju pa se survaju čim dotakneš
tipku, otvarajući rupu u želucu. No to je bilo obloženo drvom, imalo je staklena vrata sa sivim
arabeskama1 na rubovima, kvake od obrađene mjedi, dvije elegantne klupe okrenute jedna prema
drugoj, zrcalo, prigušeno svjetlo; i vuklo se popraćeno škripavim orkestrom kojim je ravnala
opuštajuća sporost. Spremna progutati kovanice, žetonijera iz pedesetih godina široka trbuha i
kljuna svijena prema stropu na svakom je katu zvonko jecala.
arabeska – šara u orijentalnome stilu
Grupa 8
Zadatci 22. – 24. odnose se na polazni tekst.
Marijan Matković, Heraklo
HERAKLO u sredini scene osluškuje tišinu: Što je? Zar je i tu netko umro? Šutnja. Pogled mu
bludi po prisutnima i tad se zaustavi na kipu: Možda si ti bolestan, pa zato svi šute? Ili se stide
što nisi skočio u vodu za onom malom iz Troje, pa od gađenja šute? A što bi bilo, moj brajko, da
si skočio, ha, što? Začas bi nestao pod vodom! Jer si kamen, potonuo bi do dna! Jer si kamen, ti
kameni gade, nestao bi i nitko te ne bi žalio! Nitko! Grubo, zapovjedno: Liha, zar ti nisam naložio da
tu kamenu neman izbaciš odavle? I što rade ovi kreteni pod tim kipom?
LIHA: Heraklo, oni ti se klanjaju. To je najnoviji istočnjački običaj kojim se izražava poštovanje.
Samo pred božanstvom se kleči.
HERAKLO: Kakvo poštovanje, kakvo klanjanje, što to brbljaš? I kakvo božanstvo te spopalo?
Robovima: Ajde, kupite se, da vas ne vidim. Brzo! Glupani! ROBOVI brzo ustaju i prestrašeno,
brzo odlaze: I sutra, Liha, da si uklonio tog monstruma, razumiješ? Baci ga u ribnjak, da?! Kipu:
Eto, vidiš, brajko, sutra ćeš ipak i ti skakati. (...) Naglo se okreće: Šutnja? Što šutite? Zar je tu doista
netko umro?
DEJANIRA: Tko bi umro, Heraklo?
HERAKLO: To se i ja pitam.
LIHA: Tu su pjesnici, Heraklo.
HERAKLO: Ne, oni sigurno nisu umrli. Oni su besmrtni, ti naši dragi miljenici Muza. Što ste se
tako stisli kao prestrašene ptice? Došli ste po novi materijal, po nove teme i motive, što? Pa zašto
niste interpelirali1 mog dvojnika iz kamena, možda bi vam on mogao nešto interesantno ispričati! Ili
ti, Dejaniro? Pa ti više znaš, neuporedivo više, o meni nego ja sam.
interpelirati – uključiti u raspravu
Grupa 9
Zadatci 25. – 27. odnose se na polazni tekst.
Alain de Botton, Kako vam Proust može promijeniti život
Proust je jednom napisao esej u kojem je pokušao vratiti osmijeh na lice jednog mračnog, zavidnog
i nezadovoljnog mladića. Opisao ga je kako jednog dana sjedi poslije ručka za stolom u stanu
svojih roditelja i potišteno bulji u stvari oko sebe: u nož što je ostao ležati na stolnjaku, u ostatke
odviše krvavog, neukusnog kotleta i u napol zavrnuti stolnjak. (...) Trivijalnost te scene potpuno
je oprečna mladićevoj sklonosti lijepim i skupocjenim stvarima koje ne može sebi priuštiti. Proust
je predočio sebi odbojnost mladog estete spram ovog malograđanskog interijera, i zamislio kako
sve to uspoređuje s divotama koje je vidio po muzejima i katedralama. Zavidi bankarima koji imaju
dovoljno novca da ukrase svoje kuće tako da je sve u njima lijepo, da posjeduju same umjetnine,
sve tamo do hvataljki za ugljen i kvaka na vratima.
Kad već ne može sjesti u prvi vlak da se odveze u Nizozemsku ili Italiju, taj bi mladić, koji
pošto-poto želi pobjeći od domaće sumornosti, mogao bar otići u Louvre da napase oči na
prekrasnim predmetima: velikim palačama što ih je naslikao Veronese, lučkim prizorima
Claudea Lorraina i prinčevima van Dycka.
Dirnut njegovom žalosnom sudbinom, Proust smišlja način na koji bi mladić mogao iz temelja
promijeniti sebi život s pomoću sitne promjene u budućem obilasku tog muzeja. Umjesto da juri
kroz dvorane u kojima vise slike Claudea Lorraina i Veronesea, Proust mu predlaže da se zaputi u
drugi dio muzeja, u dvorane u kojima vise slike Jean-Baptistea Chardina.
To bi možda bio neobičan izbor jer Chardin nije naslikao mnogo luka, prinčeva i palača. On je
najradije slikao zdjele s voćem, vrčeve, kavnike, štruce kruha, noževe, čaše vina i komade mesa.
(...)
Pa ipak, usprkos tim svakidašnjim motivima, Chardinove su slike neobično privlačne i bude
uspomene.
A.
Grupa 10
Zadatci 28. – 30. odnose se na polazni tekst.
Stjepan Malović, Karakteristike novinskog i videoizvješća
Fotoreporter i snimatelj stalno moraju voditi računa o kutu snimanja. Najgore je iz „trbuhaˮ. Treba
pokušati odozdo, odozgo, slijeva, zdesna te čitatelju prikazati događaj iz različitih perspektiva.
Akcija se mora nalaziti na svakoj slici i sceni. Ljudi moraju biti u pokretu. Političari ne smiju pozirati.
Snimati ih treba u neslužbenim djelatnostima, a za vrijeme sjednica tražimo karakteristične izraze
lica, mahanje rukom, lupkanje olovkom – sve što je neuobičajeno, a istodobno ilustrira sadržaj
njihovih riječi.
Objekti snimanja ne smiju gledati ravno u kameru. Treba ih zaposliti nečim što će odvratiti
njihovu pozornost od objektiva. Kompozicija svakog kvadrata ili svake scene mora biti konzistentna,
čvrsta. Dobar fotoreporter izbjegava mrtvi prostor, prazne dijelove između glava i pozadine, sve što
razvlači sliku i svraća pozornost s bitnoga.
Svaki fotoreporter i snimatelj mora imati svoj kut snimanja, točku fokusa, kako ne bi zbunio
čitatelje i postao nerazumljiv.
Razumno je ograničiti broj ljudi na slici ili u kadru, osim ako namjera nije stvoriti grupni efekt.
Naime, previše ljudi odvraća pozornost od bitnog. Usredotočiti se treba na osobe koje su značajne
za vijest.
Ljudi uvijek moraju biti na slici ili snimci. Tako čitatelj stječe dojam o stvarnim prilikama i važnosti
snimanih objekata i stječe se dojam o akciji. Dobro je prikazati raspoloženje koje vlada u određenoj
situaciji. Što je ono specifičnije, to bolje, ali mora pokazati i odraziti ono što je bitno za vijest. Bijes
političara zbog neugodnih pitanja, pobjednička gesta, sve samo ne „ptičicaˮ efekt.
Fotoreporteri snimaju akciju, ali obraćaju pozornost i na ono što nije uvijek u prvom planu.
Govornikove riječi možda najbolje oslikava reakcija gledatelja, zijevanje ili duboka koncentracija.
Svaka slika ili snimak moraju imati „ono neštoˮ po čemu se razlikuju od drugih. Tada je fotoreporter
posao obavio na najbolji mogući način.
Grupa 11
II. Književnost — zadatci bez polaznoga teksta.
Grupa 12
III. Hrvatski jezik — zadatci bez polaznoga teksta.