Grupa 1
Zadatci 1. – 3. odnose se na pjesmu Glas Charlesa Baudelairea.
Charles Baudelaire, Glas
Kolijevka mi bila tik do biblioteke,
Babilona mračnog, gdje roman, znanost, fablió¹,
Latinski pepeo i grčka prašina, sve se
Miješalo. Bijah tad velik ko in-folio².
Dva mi zborahu glasa. Prvi, čvrst i zavodljiv,
Govoraše: „Zemlja je slatkiš pun miline;
Mogu (a tad bi ti slast beskrajna bila!)
Rodit u tebi hlepnju iste veličine.ˮ
A drugi: „Oh, dođi! putovat u snima,
S one strane mogućeg, onkraj sveg znanog!ˮ
I taj glas pjevaše ko vjetar duž žalâ,
Sablastan cvilež, a ne zna se odakle,
Što miluje uho a ipak ga straši.
Rekoh ti: „Da! Mili glasu!ˮ i otad, jao!
Počinje to što bih svojom ranom nazv’o
I zlom kobi. Iza kulisa neizmjernog
Postojanja, u jami bezdanoj crnoj,
Razabirem jasno svjetove osebujne
I, žrtvom ushitne te oštrovidnosti,
Vučem za sobom zmije što mi cipele grizu.
I od vremena tog, nalik na proroke,
Ljubim tako nježno pustinju i more;
Pak se u koroti smijem, a na slavlju plačem
I sladak okus ćutim u vinu najgorčem;
Činjenice često pak lažima držim,
Te, u nebo zureć, upadam u rupe.
Ali Glas me tješi: „Snove svoje čuvaj:
Sni ludih su ljepši nego sni mudraca!ˮ
¹ fablió – srednjovjekovna priča u stihovima
² in-folio – format papira
Grupa 2
Zadatci 4. – 6. odnose se na ulomak iz Osmana Ivana Gundulića.
Ivan Gundulić, Osman
Puk je slijepac koji oči
ne ima od svjeta¹ i od razbora:
za istinu laž svjedoči
sred taštine i žamora;
sveđ nekrepak², nigda stavan,
ljubi, mrzi, hoće i neće,
trom, lijen, strašiv i pripravan
na pobune i na smeće³;
sad mir žudi, sad boj ište,
vazda hlepi na prominu⁴:
sad uzvisi koga tište,
koga uzvisi sad ukinu.⁵
Ali kako tiho more
vik po sebi ne uzrasti⁶
dokli silni vihor s gore
ne smuti ga svojom vlasti,
puk u bitju smernu tako
uzdignut se⁷ vik ne smije
što na pomoć dmjenje jako
moguće mu glave nije.⁸
S izgleda se tim ovoga⁹
svak tko vlada sad nauči
da nije se uzdat u nikoga
stvar velika kad se odluči.
Mao izide glas najprvi,
ali u svačijeh ustih rasti¹⁰
ter, čim odsvud većma vrvi,
sve obujmi svojom vlasti.
A istina je riječ na svijeti
da se zemlja kletvom klela
da će otajstva¹¹ sva pronijeti
ka je čula i vidjela.
Grupa 3
Zadatci 7. – 9. odnose se na ulomak iz Bistri vitez Don Quijote od Manche Miguela de Cervantesa Saavedre.
Miguel de Cervantes Saavedra, Bistri vitez Don Quijote od Manche
Don Quijote ne počasi časka, nego se odmah s maturantom i župnikom skloni nasamo i ispripovjedi im ukratko kako je pobijeđen, te se obvezao da godinu dana neće odlaziti iz svojega sela. Kao skitnik vitez, koji mora obdržavati red i zakon skitničkog viteštva; voljan je držati se točno svoje obveze i ni za trenutak je ne kršiti, pa je zamislio da za tu godinu dana bude pastir i da se bavi dalekim poljima, gdje se može po miloj volji zanositi u svoje ljubavne misli, i odavati se čestitome pastirskom živovanju. Moli ih dakle, ako nisu jako zabavljeni i ne priječe ih važniji poslovi, neka mu se pridruže. On će nakupovati dosta ovaca i krda, da se mogu prozvati pastirima, a neka znaju da je najglavniji posao već svršen, jer im je ponadijevao imena da im ne bi ni mogla biti zgodnija. Zamoli ga župnik da im rekne ta imena. Don Quijote mu odgovori da će se on zvati pastir Quijotiz, maturant pastir Carrascon, župnik pastir Curiambro, a Sancho Pansa pastir Pancino. Zaprepaste se svi kad su čuli novu ludost don Quijoteovu, ali se ponadaju da će se za godinu dana izliječiti, pa da ne odlazi i opet iz sela za svojim viteškim poslovima, pristanu uz njegov naum, odobre mu budalaštinu, da je pametna, i obećaju mu da će mu se pridružiti.
– I onako zna već sav svijet – reći će Sansón Carrasco – da sam ja slavan pjesnik. Ja ću dakle neprestano sastavljati pastirske i ljubavne pjesme, ili što mi se desi, da se zabavimo po onoj zabiti po kojoj ćemo obilaziti. Ali najvažnije je, gospodo moja, da svatko odabere ime pastirici koju će slaviti pjesmama, te da ne bi bilo drveta, kako god tvrdo bilo, u koje ne bismo upisivali i urezivali njeno ime, kao što je navada i običaj zaljubljenim pastirima.
Grupa 4
Zadatci 10. – 12. odnose se na ulomak iz Gospođe Bovary Gustavea Flauberta.
Gustave Flaubert, Gospođa Bovary
Emma zadrži nekoliko časaka među prstima taj prosti papir. U pismu je sve vrvjelo od pravopisnih pogrešaka, ali ona je pratila očeve nježne misli, koje su se kroz čitavo pismo neprestano ponavljale kao kokodakanje kokoši koja je napola skrivena u trnovoj živici. Pismo je bilo posušeno pepelom s ognjišta, jer je malo sive prašine kliznulo s lista na njezinu haljinu, i Emmi se pričini da gotovo vidi svog oca kako se sagiba nad ognjište da uhvati mašice¹. Oh, kako je tome davno otkako više nije sjedila kraj njega na klupici pred kaminom kada je palila vrh kakva štapića na velikom plamenu od morske trske koja je veselo pucketala!... Ona se sjeti ljetnih poslijepodneva, punih sunca. Ždrebad je rzala kad si pored njih prolazio, i trčala, i trčala... Pod njezinim je prozorom stajala košnica, i pčele su pokatkad, kružeći u svjetlu, udarale o okna i odskakivale od njih kao zlatne gumene kuglice. Kako su sretni bili ti dani! Kakva sloboda! Kakve nade! Koliko snova! A sada ništa od svega toga nije preostalo. Sve je to ona rasipala u svima doživljajima svoje duše, u svim prilikama redom, u djevojaštvu, u braku i u ljubavi, i gubila tako neprestano kroz život kao putnik koji u svakom svratištu na putu ostavlja ponešto od svoga bogatstva.
¹ mašice – dvokraka lopatica s dugim drškom za vađenje žara iz peći
Grupa 5
Zadatci 13. – 15. odnose se na ulomak iz Kiklopa Ranka Marinkovića.
Ranko Marinković, Kiklop
Melkior se nasloni na prozor. Vojarna još spava. (...) Tu u susjednoj kući stanuje jedna mlada žena u posljednjem mjesecu trudnoće. Što će roditi? Kćerku. Onda će je učiti, kad poodraste, da žena drži tri ugla kuće a muž samo četvrti. (Ako padne bomba tko će držati uglove?) Ako rodi sina otac će se brinuti za njegovu BUDUĆNOST koja bi mogla trajati i više od tri mjeseca. Kupit će mu malu pušku s oprugom i olovne vojnike, neka se mali igra. Mali će po cio dan držati stražu pred njihovom kućom kao onaj vojnik preko ulice pred vojarnom i pucat će na nenaoružanu djecu – neprijatelje iz susjednih ulica. A kad uvečer otac dođe kući, pucat će na oca „bum! Tata, ja sam te ubio. Ti si mrtav, tata, legni.” Tata je zabrinut i ozbiljan, ne uzima u obzir igru djeteta. U rukama nosi novine, posebno izdanje. Mali se ljuti što tata neće leći kad je mrtav i ponovo puca s ubojničkim bijesom bum! Ali tata ne pada. Baca se na pod od bijesa i udara šakama plačući što ne poštuju pravila njegove igre. „Zašto ne zadovoljiš dijete?” umiješa se mati. „Što, da umrem zbog njegova zadovoljstva?” Otac nema volje za šalu. „Pa zbog igre... Uf, kakav si.” „Doskora ćemo se poigrati uistinu”, govori otac zabrinuto. Mali lukavo posluša razgovor pa zavrišti jače kad shvati neuspjeh materine intervencije. Na kraju ga otac izlupa i otjera na spavanje. U krevetu uvrijeđeno jeca u mraku. Kasnije čuje kroz san kako otac i mati tiho razgovaraju u krevetu, kako mati plače a otac prevrće i uzdiše „da bar nema toga djeteta”. I dječak misli: „To tata o meni govori, da bi bilo bolje da me nema. Dobro, ja ću se sutra ujutro ubiti iz puške u drvarnici” i misli kako će u cijev ubaciti kamenčić i odapeti sebi u oko.
Grupa 6
Zadatci 16. – 18. odnose se na ulomak iz Hamleta Williama Shakespearea.
William Shakespeare, Hamlet
POLONIJE: Reynaldo, dajte mu taj novac i ta pisma.
REYNALDO: Hoću, moj gospodaru.
POLONIJE: Bilo bi vrlo pametno, dragi Reynaldo,
Da se, još prije sastanka s njim, raspitate
O njegovu ponašanju.
REYNALDO: To sam kanio.
POLONIJE: No, to je dobro, vrlo dobro. Pazite,
Najprije pitajte za Dance u Parizu:
Tko su sve, kakvi su, gdje žive i od čega,
S kim druguju, koliko troše. Ako putem
Unakrsnog ispitivanja pronađete
Da znadu moga sina, bliže ćete prići
Cilju no preko izričitih pitanja.
Pokažite da poznate ga izdaleka;
Recite: „Znam mu oca, a i prijatelje;
I dijelom njega.ˮ – Shvaćate li me, Reynaldo?
REYNALDO: Da, vrlo dobro, gospodaru.
POLONIJE: „I dijelom njega –ˮ; dodajte: „ali ne dobro;
Ako je on taj koga mislim, razuzdan je;
Sklon je tome i tomeˮ – tu mu podmetnite
Kakve vam drago objede; ne tako ružne
Da bi mu naudile; na to pazite;
Već takve lakoumne, čulne, divlje greške
Koje su posebne i znane pratilice
Slobodi mladosti.
REYNALDO: Na primjer, kartanje.
POLONIJE: Da, ili piće, mačevanje, psovanje,
Svađanje, kurvanje – dotle smijete ići.
(...)
REYNALDO: No, dragi gospodaru –
POLONIJE: Zašto da tako radite?
REYNALDO: Da, to bih htio znati,
Moj gospodaru.
POLONIJE: Gospodine, evo što smjeram;
A vjerujem da će ta varka uspjeti.
Kad pripišete mome sinu sitne ljage,
Neophodne u ophođenju s ljudima –
Dobro me slušajte –
Ako je čovjek, koga želite ispitat,
U spomenutim grijesima kad zatekao
Mladića koga klevećete, pazite
Da s vama zaključi otprilike ovako:
„Gospodineˮ, il „gosparuˮ, il „prijateljuˮ
Prema tome kako se tko oslovljava
U svome kraju.
REYNALDO: Vrlo dobro, gospodaru.
POLONIJE: (...)
On s vama zaključi ovako: „Znam gospára;
Vidjeh ga jučer, iliti pred neki dan,
Il tad i tad, il s tim i s tim; i, velite,
Tamo se kartao; tu svladalo ga piće;
(...)
I tako ćete vi, po mojim uputama,
Naći mog sina. Shvatili ste me, zar ne?
REYNALDO: Moj gospodaru, jesam.
Grupa 7
Zadatci 19. – 21. odnose se na ulomak iz Život je san Pedra Calderóna de la Barce.
Pedro Calderón de la Barca, Život je san
SIGISMUND
Taj glas tvoj me umekšao,
prisutnost tvoja sputala me
i obzir tvoj me uzbudio.
Tko si? Iako ja ti ovdje
veoma malo znam o svijetu,
jer ova kula ubitačna
za me je zipka i grobnica;
iako sve od svog rođenja
ne vidjeh nigdje ništa drugo
osim pustoši ove divlje
u kojoj bijedan život živim
kao nekakav živi mrtvac,
ko živi kostur koji hoda;
iako nikad nikog ne čuh
osim jednog jedinog stvora
koji zajedno sa mnom pati
i preko kojeg znadem vijesti
o nebesima i o zemlji,
iako ćeš me u svom strahu
nazvati ljudskim čudovištem,
jer uistinu nisam drugo;
il’ čovjek sam u liku zvijeri
il’ zvijer u liku čovječjemu,
premda sam u tim nevoljama
učio znanost političku,
a učile me divlje zvijeri
i ptice koje nebom lete,
pa i zvijezde sam promatrao
kako lagano nebom teku,
no ti si dosad stvor jedini
koji si bijes moj obuzdao
i začudio oči moje
i sluhu mome ugodio.
I svakog puta kad te vidim,
divljenje moje izazivaš,
i što te više ovdje gledam,
sve više želim gledati te.
Ta mora da su moje oči
i bolesne i nezasitne,
jer iako im piće škodi,
sve više za tim pićem žude.
Znam, gledanje mi smrt zadaje,
a ja umirem da te vidim.
Pa, nek te vidim i nek umrem,
ako vidjeti znači mrijeti,
jer ne znam što bi bilo sa mnom
kad vidio te ne bih više?
O, bilo bi od smrti gore
trpjeti bol i jad i srdžbu,
jer ja znam dobro što je život,
i sudim da je posve isto:
Nesretnom stvoru život dati
ili sretnika usmrtiti.
ROSAURA
Puna čuđenja dok te gledam,
puna divljenja dok te slušam,
nit’ znam što bih ti mogla reći,
nit’ što bih mogla da te pitam;
jedino slutim: nebo me je
dovelo danas u te strane
da bi me malko utješilo, (...).
Grupa 8
Zadatci 22. – 24. odnose se na tekst Egzistencijalizam Jochena Hörischa.
Jochen Hörisch, Egzistencijalizam
Čovjek je osuđen na slobodu. Pakao, to su drugi. Život je apsurdan, ali baš se zato moram angažirati. To su filozofske izreke, izreke filozofa Jean-Paula Sartrea, koje su postale nevjerojatno popularne. Ne događa se tako često ono o čemu je sanjao Marx, a zacijelo i drugi teoretičari: da filozofija obuzme mase. Marksizmu je to neko vrijeme očito uspijevalo, premda na način o kojemu bi se moglo raspravljati. A uspjelo je i egzistencijalizmu; kada je Sartre 1980. umro, dakle dva desetljeća nakon doba najveće konjunkture¹ egzistencijalizma, više od 50.000 ljudi ispratilo je njegov lijes do groblja na pariškom Montparnasseu. Onaj tko je u prva dva desetljeća poslije Drugoga svjetskog rata intelektualno imalo držao do sebe i imao ambicija u kulturi, najčešće je bio „egzistencijalist”. To znači da je razmišljao u znaku pojmova Martina Heideggera (1889. – 1976. → Mišljenje bitka) i osobito Jean-Paula Sartrea (1905. – 1980.). O tome svjedoče filmovi, drame, lirika, romani (kao u Njemačkoj paradigmatski rani romani Martina Walsera, Heinricha Bölla ili Güntera Grassa), ali uz to i stil odijevanja i habitus pedesetih godina. Pogledi su bili melankolični, ljudi su željeli biti zanimljivi, nosili su dolčevite, bili su odlučni, doznavali su da su osuđeni na slobodu, nisu imali iluzija o besmislenosti života i unatoč tome ili zbog toga su se angažirali. Gledajući unatrag, lako je podsmjehivati se egzistencijalizmu ili ga karikirati; i nije teško objašnjavati njegovu popularnost povijesnim kontekstima. Nakon tolikih milijuna mrtvih u Drugom svjetskom ratu egzistencijalistički poučak da egzistencija prethodi esenciji zvučao je uvjerljivo i onima koji nisu bili osobito spekulativno talentirani.
Ta rečenica nalazi se u snažnoj raspravi pod ne manje snažnim naslovom L’Etre et le Néant (Bitak i ništa), koju je Sartre objavio 1943. i koja mu je ubrzo donijela slavu. Egzistencija prethodi esenciji – to jednostavno znači: rađam se a da me se nije pitalo, mi nikada nismo temelj samih sebe, mi smo – po Heideggerovoj formuli koju Sartre rado citira – bačeni u svijet.
¹ konjunktura – sjedinjenje povoljnih okolnosti
Grupa 9
Zadatci 25. – 27. odnose se na tekst Ovladavanje vatrom Drage Grdenića.
Drago Grdenić, Ovladavanje vatrom
Tehnologija nije počela ognjišnom vatrom, kako su donedavna držali arheolozi, nego onda kad je čovjek ovladao vatrom ogradivši je u peć i osiguravši joj dovod zraka. Ognjište je davalo toplinu za grijanje i pripremu hrane. (...)
Prerada tvari vatrom, pirotehnologija, bila je odlučujući činilac u razvoju ljudskih zajednica. Poslije prvog iskustva da se vatra puhanjem raspiruje i da se tako stvara toplina, upotrebom peći čovjek je stekao iskustvo o „jakosti” vatre, o temperaturi. A temperatura je upravo to svojstvo kojim vatra pretvara tvari. Za povijest tehnologije poučna je ljestvica vrijednosti temperature koju treba postići da se dogodi promjena na kojoj se zasniva postupak. (...) Vidi tablicu.
O temperaturi vatre i o vladanju vatrom ovisila su velika tehnološka otkrića. Na ognjišnoj vatri (625 °C) glina se mogla pretvoriti u crijep, ali ne i ispeći. Za to je bilo potrebno barem 900 °C, što je u peći i ostvareno. Mineral gips lako se pretvori u „žeženi gips” (130 °C), ali je trebalo otkriti da pregrijan gips (200 °C) postaje „mrtav”, pomiješan s vodom više se ne stvrdne. Da je to tako, znali su egipatski majstori već u vrijeme prvih dinastija, oko 3000. god. pr. Kr., a vjerojatno još i prije. U starom je Egiptu sva zidna žbuka bila od gipsa. Vapnena žbuka pojavila se tek za Ptolomejevića u 3. st. pr. Kr. Odlučujuća je bila visoka temperatura potrebna za pečenje vapna.
Temperatura je isto tako bila odlučujuća pri dobivanju metala. Zbog visoka tališta sa željezom je išlo teže. Taljenje i lijevanje željeza uvedeno je u Kini u 6. st. pr. Kr., ali u Europi je uspjelo tek u 13. st. Drevni majstori Male Azije i Sredozemlja nisu znali rastaliti željezo. (...)
Tablica: Temperatura (°C) koju je potrebno postići u tehnološkome postupku
1535 – tali se željezo
1083 – tali se bakar
1063 – tali se zlato
961 – tali se srebro
900 – vapnenac se pretvara u živo vapno
625 – prosječno najviša temperatura ognjišne vatre bez posebnoga dovoda ili puhanja zraka
500 – počinje raspad kaolinita: glina se nepovratno pretvara u crijep
327 – tali se olovo
232 – tali se kositar
100 do 150 – gips gubi vodu i dobiva vezivno svojstvo kao materijal za žbuku i odljeve
100 – vrije voda
Grupa 10
Zadatci 28. – 30. odnose se na upute za jastučić s košticama trešanja.
Jastučić s košticama trešanja
Radi se o jedinstvenom i prirodnom proizvodu koji se može upotrebljavati za grijanje, ali također i za hlađenje. Prilagođava se obliku tijela i 100 % je prirodni proizvod.
Područja upotrebe sva su ona gdje toplina daje olakšanje, kao što su primjerice bolovi u mišićima ili trbuhu, tegobe s leđima ili menstrualni bolovi.
Savjet: Jastučić možete upotrebljavati i kao hladnu kompresu. Jastučić stavite u plastičnu vrećicu prije stavljanja u zamrzivač. Nakon nekoliko sati jastučić ugodno hladi.
Upute za upotrebu: U mikrovalnoj pećnici smije se zagrijavati na 700 W maksimalno 2,5 minute. Ako je snaga Vaše mikrovalne pećnice drugačija, potrebno je prilagoditi vrijeme:
700 W – max. 2,5 min
800 W – max. 2 min
900 W – max. 1,5 min
1 000 W – max. 1 min
Pravilno korištenje jastučića s trešnjinim košticama:
1. Pobrinite se da je mikrovalna pećnica čista prije zagrijavanja jastučića.
2. Provjerite snagu svoje mikrovalne pećnice.
3. Vrijeme zagrijavanja prilagodite snazi svoje mikrovalne pećnice prema navedenim smjernicama.
4. Uklonite sve navlake ili ručnike u koje je jastučić umotan.
5. Navlažite jastučić vodom. Bolje da je jastučić previše vlažan nego presuh!
6. Jastučić na tanjuru stavite u sredinu mikrovalne pećnice. Osigurajte da jastučić ne dodiruje unutrašnje stijenke mikrovalne pećnice te da okretna ploča nije blokirana.
7. Obratite pozornost na to da nisu uključene primjerice funkcije roštilja ili toplog zraka. Prije zagrijavanja jastučića iz mikrovalne pećnice uvijek prvo izvadite rešetku.
8. Tijekom zagrijavanja jastučića budite blizu mikrovalne pećnice te pazite na vrijeme.
9. Nakon proteka polovice vremena okrenite jastuk.
10. Uvijek prije upotrebe jastučića provjerite temperaturu i kod korištenja toplog i hladnog jastučića. Jastučić prije upotrebe kratko protresite.
11. Ne zagrijavajte jastučić ponovno nakon što je netom zagrijan.
12. Pričekajte minimalno 2 sata prije ponovnog grijanja jastučića te provjerite je li se zaista potpuno ohladio.
Grupa 11
II. Književnost
Zadatci bez polaznoga teksta.
Grupa 12
III. Jezik
Zadatci višestrukoga izbora.